Poseti Limundo, ima mnogo dobrih aukcija i uvek je u ponudi po neka knjiga Agate Kristi po izuzetno povoljnim cenama !!!

Biografija i fotografije 4

Slika sa jos jedne od Torquayskih amaterskih pozorisnih predstava (Agatha lezi dole u sredini)

Slika sa jos jedne od Torquayskih amaterskih pozorisnih predstava
(Agatha lezi dole u sredini)

Ocevom smrcu i sestrinom udajom, za Agatu je zapocelo drugo razdoblje zivota. Jos uvek je takoreci bila dete, ali pocela je vise da primecuje zivot oko sebe i sve probleme koje taj zivot nosi. „Vise nismo bili Milerovi kao obitelj. Bili smo samo dvoje ljudi sto zive zajedno; sredovjecna zena i jedna neiskusna, naivna djevojcica…“ Agata je postala zabrinuta za majku, plasila se da i ona ne umre i stalno je osecala uznemirenost. „Uvijek sam bila preopterecena mastom. To mi je dobro posluzilo u mojem poslu – to zaista mora biti osnova zanata romanopisaca – ali vam moze priskrbiti teske trenutke na drugim podrucjima…“ U tim prvim mesecima osamljenosti Agata je puno citala. Obozavala je istorijske i avanturisticke romane. „…Svaku knjigu koja mi se doista svidjela citala sam ponovno u mjesecnim intervalima, tada bih se, nakon otprilike godinu dana, predomislila i izabrala drugog miljenika…“ U tim romanima je i uzivala ali dosta i naucila, obzirom da nije pohadjala nikakvu skolu, niti imala prave kucne ucitelje kao deca iz visih staleza. Ili je citala sama ili joj je majka citala razne istorijske knjige… „…Naucila sam tada i razdoblja vladavine engleskih kraljeva i imena svih njihovih zena – podatke koji mi nikada nisu mnogo koristili. Svaki sam dan morala uciti kako se pisu cijele stranice rijeci. Pretpostavljam da mi je ta vezba donekle pomogla, ali jos sam bila izuzetno losa u pravopisu i ostala sam takva do danasnjeg dana…“ Tih godina Agata zapocinje sa ucenjem klavira i pevanja i u tim casovima je kako sama kaze beskrajno uzivala. Ubrzo je pocela i sa casovima plesa i pocela je vise da izlazi u drustvo, ali o sebi je i dalje imala „jadno“ misljenje: „…Nedvojbeno sam bila dosadno dijete, sa svim mogucim izgledima da cu se razviti u neku vrstu osobe koja se vrlo tesko potpuno uklapa u zajednicu. Nikada nisam bila uspjesna na zabavama – i nikada nisam previse uzivala u njima…“ U Torquayu je obozavala da ide jednom godisnje na regate koje su se odrzavale, ne uzivajuci toliko u trci jahti koliko u sajmu koji je pratio te trke sa svim svojim sadrzajima, vrteskama, streljanama, vasarskim satorima… Iako je za sebe govorila da je stidljiva i povucena, jedino joj pevanje nije zadavalo problem vec joj je predstavljalo uzivanje. U to vreme su stalno priredjivane zabave koje su ukljucivale i klavir, pevanje, glumu. U jednoj od tih predstava ucestvovala je i dvanaestogodisnja Agata. „Koliko se sjecam, nisam osjecala tremu. Prilicno cudno za jako stidljivu osobu koja se cesto jedva mogla natjerati da udje u trgovinu i koja je morala stisnuti zube prije dolaska na veliku zabavu. Postojala je jedna aktivnost u kojoj uopce nikada nisam bila nervozna, a to je bilo pjevanje. Kasnije, kad sam studirala i glasovir i pjevanje u Parizu, potpuno bih izgubila zivce kadgod sam morala svirati glasovir na skolskom koncertu, ali ako sam morala pjevati, uopce nisam osjecala nervozu…“ Agata pocinje malo po malo da se okrece knjizevnosti pisuci kratke pripovetke i pesme i saljuci ih magazinima. Imala je samo 12 godina kada je njena prva pesmica o tramvaju kao novom svetskom cudu s pocetka 20. veka bila objavljena u jednom casopisu. Kao i sve devojcice njenog uzrasta rado je pisala pesme i neke od njih su objavljene tada u casopisu „The Poetry Review“. Njena sestra ubrzo dobija dete i Agata se suocava i sa nekim novim pitanjima, kao sto su odnosi medju polovima i cuvenim pitanjem – odakle dolaze bebe… Odavno je napustila decije teorije o rodama, kupusu, pa i tome „da mora da ih doktor vadi iz one velike crne torbe“… Sada je zastupala stanoviste da pupak mora da ima neke veze sa tim. „Izvela sam malu, blagu dedukciju. Dijete je najpre u vama, a zatim je neko vrijeme izvan vas; razmisljala sam o tom mehanizmu i zadrzala se na pupku kao na bitnoj tocki. Nisam mogla shvatiti cemu sluzi ona okrugla rupa na sredini mojeg trbuha; cinilo se da nije ni za sto drugo, pa je stoga morala biti u vezi sa rodjenjem djeteta…“ Agata je obozavala malog Jamesa, nazvanog po ocu iako su ga svi zvali Jack. Njena sestra dosla je sa bebom u jednu dugu posetu sestri i majci. Agata je ponovo uzivala u sestrinoj vestini pricanja prica i tako se susrela i sa prvim pricama o Serloku Holmsu. „Plavi alem, Liga crvenoglavih i Pet narancinih kostica bile su mi apsolutno najdraze, iako sam ih sve voljela. Madge je znala divno pricati…“ Pre udaje, njena sestra je dosta i sama pisala i objavljivala mnoge svoje pripovetke u novinama ali nikada nije pomisljala da bi se time ozbiljno bavila, jer je uporedo sa tim bila uspesna i u slikanju. Kasnije je pisala i za pozoriste a i glumila je u jednom amaterskom pozoristu. Agata je oduvek govorila da je upravo njena sestra bila onaj talentovani clan njihove porodice i da ju je samo udaja omela da se ozbiljnije posveti karijeri… Za sebe kaze: „Ja osobno nisam imala ambicija. Znala sam da nisam posebno dobra ni u cemu. Voljela sam igrati tenis i kriket, ali nikada nisam igrala dobro. Bilo bi mnogo zanimljivije kada bih mogla reci kako sam uvijek ceznula da postanem pisac i bila sigirna da cu jednoga dana uspjeti, ali iskreno govoreci, takva mi ideja nije nikada pala na pamet…“ Sa cetrnaest godina, ona je zapravo razmisljala samo o jednoj stvari – sretnom braku. A sretan brak je u glavama mladih devojaka tada podrzumevao osim zaljubljenosti i dobro imovinsko stanje buduceg muza. Agata pocinje sve vise da razmislja o tome sta zeli i kako zeli da zivi u buducnosti… „Bilo je to tako uzbudljivo – zato sto zivot bese tako divna igra srece. Niste znali sto ce vam se dogoditi. Biti zena – upravo je zbog toga bilo uzbudljivo… Cekali ste covjeka, a kad covjek dodje, promjenit ce cijeli vas zivot… Mozda cu se udati za nekoga u diplomatskoj sluzbi… Mislim da bi mi se to svidjalo; ici u inozemstvo i vidjeti najrazlicitija mjesta… ili… Mislim da se ne bih voljela udati za mornara; moralo bi se tako mnogo vremena zivjeti u priobalnim konacistima… ili … Mozda cu se udati za nekoga ko gradi mostove ili za istrazivaca… Cijeli vam je svijet bio otvoren – ne otvoren vasem izboru, vec onome sto ce vam sudbina donijeti. Mogli ste se udati za bilo koga; mogli ste se, naravno, udati za nekog pijanicu i biti vrlo nesretni, ali to je samo pojacavalo opci osjecaj uzbudjenja. A ipak se niste udavali za zanimanje; radilo se o muskarcu…“

mlada Agatha slikana na jednoj od kucnih zabava

mlada Agatha slikana na jednoj od kucnih zabava

Iako nije bas volela da ide na razne zabave, prihvatala ih je samo iz razloga sto ne zeli da mozda propusti sudbinski susret sa „gospodinom Pravim“… Kako ona kaze, dosta je brinula o majci tih godina sto joj je u svojim ocima dalo na vaznosti i podiglo samopouzdanje, imajuci osecaj da ona stiti nekoga. „Pocela sam cijeniti vrijeme. Covjek ne moze imati nista ljepse u zivotu od vremena. Ne vjerujem da ga ljudi danas imaju dovoljno. Bila sam prekomjerno sretna u djetinjstvu i mladosti samo zato, sto sam imala tako mnogo vremena. Probudite se ujutro, i cak prije nego ste se sasvim razbudili upitate se: „Onda, sto cu uciniti s danasnjim danom?“… Uvijek kad sam se probudila, imala sam osjecaj za koji sam sigurna da mora biti prirodjen svima nama – radost sto sam ziva. Ne kazem da to svjesno osjecate – ne osjecate – ali ste tu, zivi ste, otvarate oci i evo jos jednoga dana; jos jednoga koraka, da tako kazem, na putu prema neznanu mjestu. Na onom vrlo uzbudljivom putovanju koje je vas zivot. Nece on nuzno biti uzbudljiv kao zivot, vec ce za vas biti uzbudljiv jer je to vas zivot. To je jedna od velikih tajni postojanja, uzivanje u daru zivota koji vam je dat…“ U to viktorijansko doba, muskarci su bili glava porodice i zene su im vrlo rado prepustale sve – pocev od donosenja odluka, borbe za zaradom, pa i za radom. One su ih, uglavnom, samo „usmeravale“, divile se njihovoj nadmocnosti tako da ne bi narusile njihov ugled i postovanje u javnom zivotu, ali su u onom svakodnevnom radile po svome… Po Agatinim recima „U jednom smislu muskarac je bio merodavan. On je bio glava kuce. Nakon udaje, zena je kao svoju sudbinu prihvatila njegovo mjesto u svijetu i njegov nacin zivota. To mi se cini razumnim i smatram da je to temelj srece. Ako ne mozete podnijeti nacin zivota svojega covjeka, ne prihvacajte se toga posla – drugim rijecima, nemojte se udati za tog covjeka…“… Na temu braka, razmisljala je: Brak znaci vise od ljubavnika. Prihvacam staromodno shvacanje da je potrebno postovanje. Postovanje, koje ne valja pomijesati sa divljenjem. Osjecati divljenje prema jednome muskarcu za cijelo vrijeme bracnoga zivota, mislim da bi bilo pretjerano zamorno. Dobili biste, ako tako mogu reci, mentalnu ukocenost vrata. Ali, postovanje je nesto o cemu ne trebate razmisljati, vec ga sa zahvalnoscu osjecate. Jedna stara irska zena rekla je za svojega muza: „On je za me dobar vodja.“ Mislim da je to ono, sto je zeni potrebno. Ona zeli osjetiti da u njezina muza ima cestitosti, da se moze osloniti na njega, cijeniti njegovo prosudjivanje i da mu moze sigurno propustiti donosenje neke teske odluke…“ U godinama posle oceve smrti koje su za Agatu bile poslednje godine detinjstva i prve godine devojastva i vreme za ulazak u drustveni zivot, njena majka i ona su finansijski slabo stajale i nije se imalo novca za prijeme i vrtne zabave. Agatin drustveni zivot sveo se na vidjanje sa par prijateljica, kupanje na obalama Torquaya leti, jurcanje na koturaljkama zimi i dosta knjiga. Ona i majka su dosta citale naglas jedna drugoj i obe su uzivale u tome. Kao i svaku devojku tih godina odusevljavali su je romani Carlsa Dikensa, Valtera Skota, Aleksandra Dime. Povremeno bi sa majkom isla u obliznji Ekseter na poneku pozorisnu predstavu, mada je Agata i kad bi boravila kod svoje bake u Ealingu isla bar jednom nedeljno sa njom na neku od predstava i tako jos jako rano razvijala ljubav prema pozoristu za koje kaze da nikada nije prestalo da bude sastavni deo njenog zivota. Zahvaljujuci svojoj jako razvijenoj masti, tada je pocela da razmislja o tome da bi sama mogla napisati dramu. Izmislila je cak i jednu operu koju je sama za sebe izvodila u vrtu. Pomisljala je i na to da bi mogla napisati roman razradivsi cak i radnju romana do samoga kraja… Iznenada njena majka menja misljenje i resava da svoju cerku posalje u devojacku skolu koja je postojala u Torquayu. Kao i u detinjstvu, Agata se i dalje mnogo bolje borila sa matematikom nego sa gramatikom. „Gramatiku uopce nisam mogla shvatiti: nisam mogla razumjeti zasto se neke stvari zovu prijedlozima ili sto bi trebali raditi glagoli i sve je to za me bio kao strani jezik. Znala bih se zadovoljno udubiti u sastave, ali bez pravog uspjeha. Kritika je uvijek bila ista: moji su sastavi bili previse mastoviti. Ostro su mi prigovarali da se ne drzim teme. Sjecam se posebno „Jeseni“. Dobro sam zapocela, sa zlatnim i smedjim liscem, ali iznenada, na ovaj ili onaj nacin, pojavila se jedna svinja – mislim da je vjerojatno trazila zir u sumi. Bilo kako bilo, zainteresirala sam se za svinju, zaboravila sam sve o jeseni i sastav je zavrsio s razuzdanim pustolovinama Praseta Curtlytaila i strasnom zabavom s bukvicama koju je priredilo za svoje prijatelje…“ Agata se cesto pitala sta bi od nje bilo da je nastavila skolovanje u devojackoj skoli u Torquayu. Pretpostavljala je da bi je matematika potpuno zaokupila i da bi joj bila dovoljna da uz muziku ispunjava njen zivot potpuno vremenom obuzdavsi njenu mastu i da je vrlo verovatno da ne bi napisala nijednu knjigu u zivotu. Ona je o tome razmisljala ovako :„Dobro promislivsi, mislim da je covjek ipak ono sto zeli biti… Uvijek biste pronasli svoj put prema vlastitu obrascu, jer sam sigurna da zaista slijedite neki obrazac svojega zivota. Mozete uljepsati svoj obrazac ili ga mozete zabrljati, ali to je vas obrazac i tako dugo dok ga slijedite poznavat cete sklad i dusu koja zivi u miru sama sa sobom…“

<< prethodna stranasledeća strana >>

Comments Closed