Posljednja detektivska priča

Svijet sa kojeg je dignuta zavjesa je zla mašina, koja nastavlja da melje ljude, i koju čak ni najveći um, poput Poirotovog, nije mogao zaustaviti. Pokušaji da svijet učinimo boljim mjestom neće popraviti svijet, ali hoće iskvariti nas

hercule-poirot-motart-2

Piše: Andrej Nikolaidis

Poirot nije otišao u penziju. Poirot se ispričao i otišao da sasluša presudu.

Posljednja epizoda serije snimljene po romanima Agathe Christie, koju gledamo još od 1989., prikazana je 13 novembra. Već nešto iza ponoći mogli smo je skinuti sa Pirate Baya.

Dobili smo briljantnu epizodu i izgubili tako mnogo.
UNAZAD, OD POČETKA

Dobar detektivski film neprekidno nas drži u iskušenju da zgrabimo daljinski upravljač i premotamo na sami kraj, jer više ne možemo odoljeti potrebi da čim prije saznamo ko je počinio zločin. U slučaju Poirota, sad ćemo morati učiniti suprotno: okrenuti se unazad, pa gledati sve od početka.

Svojevremeno sam, razmišljajući o razlozima svoje fascinacije narativima o kraju svijeta i detektivskim žanrom, shvatio da je detektivski žanr par excellence apokaliptički narativ. U pričama o apokalipsi, Bog ima ulogu koju kod Arthura Conana Doylea i Agathe Christie imaju Holmes i Poirot. I obratno: Holmes i Poirot u svojim pričama igraju ulogu Boga.

Jer što je trenutak u kojem Poirot okupi sve goste u ljetnjikovcu ili sve putnike u vozu, pa saopšti sve o njima i njihovoj vezi sa zločinom koji se desio – šta, ako ne inscenacija Strašnog suda?

Hrišćani (a Poirot to jeste, i kako se serija bliži kraju, on se sve češće hvata malog krsta koji nosi u džepu) vjeruju da će svakome od nas nakon smrti biti suđeno za sve grijehe koje smo počinili. Kada svijet dođe svome kraju, Bog će na Strašnom sudu okupiti sve u zločin involvirane (zločin koji nije drugo do povijest, sve involvirane koji nisu drugo do čovječanstvo – svi živi i svi mrtvi), objasniti ulogu svakog aktera pojedinačno, otkriti skrivene motive i namjere, osloboditi nevine, označiti krive, otkriti istinu i smisao svakog naizgled besmislenog postupka svakog od aktera. Učiniti ono što je iz epizode u epizodu činio Poirot. Kada Holmes, Poirot i Bog završe, nikakva naknadna interpretacija nije moguća – nema žalbi, nema proceduralnih grešaka, nema zastare.

Nemaju li, konačno, Holmes i Poirot barem dva Božija atributa: nepogrješivost i sveznanje?

Derrida predavanje objavljeno kod nas pod imenom O apokaliptičkome tonu usvojenom nedavno u filozofiji započinje objašnjenjem značenja riječi apokalipsa. Koja dolazi od glagola apokalypto, što znači otkrivam, raskrivam. Glagol označava dizanje vela, otkrivanje dijela tijela, ali i, dakako važnije, dizanje vela s “tajne, stvari za skrivanje, stvari koja se ne pokazuje i ne kazuje, možda izražava ali ne može ili ne mora da bude odmah iznijeta na vidjelo”.

Što veliki detektivi rade, ako ne donose apokalipsu? Zar oni ne raskrivaju zločin, ne dižu li veo s njega?

Strašni sud osigurava smisao sudbini pojedinca u povijesti. Ta sudbina je strašna, ali konačna presuda garantuje pravednost i smislenost. A detektiv, ne otkriva li on smisao zločina u (pri)povijesti? Traumatični čin, bio on ubistvo ili život, kao nedostajuća puzzla će biti smješten u veliku sliku svijeta tek završnom intervencijom detektiva, odnosno Boga.

OD POČETKA NA SVOM MJESTU

christie-5Detektivski žanr računa s našom sigurnošću da će detektiv na kraju rasvijetliti zločin i “sve objasniti”. Na istoj pretpostavci počiva religija: na našem uvjerenju da će Bog na kraju sve “postaviti na svoje mjesto”.

Dakako: sve od početka jest na svome mjestu. Sve od početka ima smisla. Ono što detektiv i Bog čine jest da omoguće da to ima smisla i za nas. Jer sve je od početka tu, ali mi nešto propuštamo: ne uspijevamo da (u)vidimo. Bio sam slijep, sada vidim… rečenica je koju s jednakom uvjerljivošću izgovara čovjek koji je spoznao Boga i istinu, kao i čovjek kojemu je detektiv upravo objasnio sve okolnosti zbivanja koja su ga zbunjivala.

Ključ je, uvijek se ispostavi, u detalju. Neka je čaša bila slomljena; neko je stopalo bilo krivo otisnuto u pijesak; neka je fotelja bila okrenuta ka pogrešnom prozoru. Zahvaljujući tom detalju, detektiv će riješiti slučaj.

Bog je u detalju: što ta izreka znači u ovom slučaju? Holmes i Poaro stižu na mjesto zločina. To je mizanscen koji je postavio ubica: niz pogrešnih tragova koji pričaju krivu priču, koji detektiva trebaju odvesti na krivi put. Posao detektiva je da u priči koju mu ostavlja ubojica pronađe nesavršenost, neku grešku, neki trag koji je ubojica pogrešno postavio.

Doista: jedan detalj, ispostavi se, bio je pogrešan. Taj detalj detektiva će odvesti do istine: taj detalj, zbog kojega zločin nije savršen i ne može ostati nekažnjen – taj detalj za Poirota svjedoči Boga. On, koji je otkrio toliko detalja, toliko dokaza o Njemu, u Boga ne može sumnjati.

Umjesto da vidi “znak”, pa da na osnovu njega pokrene interpretativni mehanizam koji će dokazati da postoji nešto više, savršeni zločin, neka totalizirajuća priča koja će sve objasniti, Poirot uočava znak koji nema smisla; uočava višak, ono što štrči iz totaliteta i saopćava da je totalitet lažan. Detektiv pronalazi znak da je zločin nesavršen. Mi se, pak, obični smrtnici, bavimo naknadnom izgradnjom poretka i reda, tamo gdje ih ne vidimo. Bog i Poirot otkrivaju odstupanje od poretka i reda. Oni donose otkrovenje.

Borges, ljubitelj detektivskog žanra, piše kako “književnost može biti definisana osjećajem za blizinu otkrovenja koje se, zapravo, ne dogodi”. Borgesova definicija književnosti duboko je frojdijanska: književnost, kao i sva kultura, uostalom, naša je reakcija na “radikalno neljudsku dimenziju koja je vezana za samo ljudsko stanje”.

U tom smislu, detektivska priča/roman doista jest paraliterarni žanr. Jer u detektivskom žanru, kako smo vidjeli, otkrovenje se dogodi. Otud naše potpuno zadovoljstvo na kraju detektivskog narativa. Otud i nemogućnost da se (barem ne uspješno) radikalno interveniše u smislu izmjene i reinvencije konvencija tog žanra.

Umjetnička intervencija u žanr osuđena je na neuspjeh: ko želi detektivsku priču na čijem kraju detektiv ne uspijeva da rasvijetli zločin? Detektivski žanr, hoću reći, ne pruža nam samo estetsku, nego prije svega egzistencijalnu satisfakciju.

Ali… baš sa stanovišta odbrane „smisla i poretka“, posljednja epizoda Poirota je duboko uznemirujuća.

ZADNJI SLUČAJ

„Zavjesa: Poirotov zadnji slučaj“, roman po kojem je epizoda snimljena, objavljen je 1975., iako ga je Christie napisala tokom II Svjetskog rata i spremila u sef, sa uputstvom izdavaču da roman bude objavljen tek nakon njene smrti. Na koncu je promijenila odluku, tako da je, sasvim prikladno, „Zavjesa“ posljednja knjiga koju je objavila za života.

Poirot je teško bolestan. U invalidskim kolicima je, ima ozbiljne srčane probleme. Suočava se sa ubicom iznimno zlim i opasnim. Poirotu je jasno: budući da su mu snage na izmaku, jedini način da zlikovca spriječi da počini nove zločine je da ga ubije. Tako Poirot postaje ubica i u posthumno otvorenom pismu Hastingsu rasvjetljava zločin koji je sam počinio. Kao i toliko puta do sada: ubica je prevario sve – osim Poirota.

I najslavniji Poirotov slučaj, „Ubistvo u Orient Ekspresu“, priča je o čestitim ljudima koji uzimaju pravdu u svoje ruke, jer bi u suprotnom zločinac ostao nekažnjen. Sjećamo se: svi putnici u vozu, osim Poirota, učestvovali su u ubistvu. U ekranizaciji te epizode, David Suchet na koncu plače, jer Poirot je u teškoj moralnoj dilemi. Ubicama je održao lekciju o nužnosti vladavine prava i varvarizmu koji će zavladati svijetom bude li svako sudija i dželat. Pa ipak, vlastima neće predati ubice.

Nakon ubistva, Poirot hotimično neće uzeti lijek za srce – te je njegova smrt u neku ruku samoubistvo.

„Kada napokon ugledaš svjetlo, neće ti se dopasti ono što vidiš“, Poirot pred smrt kaže Hastingsu.

Zajebana je bila Agatha. Kome je „Zavjesa“ light literatura, tome nema pomoći – tome fali „malih sivih ćelija“. Svijet sa kojeg je dignuta zavjesa je zla mašina, koja nastavlja da melje ljude, i koju čak ni najveći um, poput Poirotovog, nije mogao zaustaviti. Pokušaji da svijet učinimo boljim mjestom neće popraviti svijet, ali hoće iskvariti nas. Na koncu ćemo postati ono što smo najviše mrzili, ono protiv čega smo se najistrajnije borili.

Na koncu, najveći od detektiva umrijeće sam, stežući krunicu, drhteći: ne od hladnoće, nego od straha – hoće li Veliki Detektiv prema njemu pokazati milost koju je on pokazao prema putnicima Orient Ekspresa?

Na koncu: sve je milost.

(zurnal.info)

Preneto sa: http://zurnal.ba/novost/17602/posljednja-detektivska-prica-svijet-sa-kojeg-je-dignuta-zavjesa-je-zla-masina

 

(Pogledano 4 puta, 1 pregleda danas)

Možda će vam se svideti i ovo:

One thought on “Posljednja detektivska priča

  1. 1. Ako je Poirot Gospod Bog, sta je onda ubica?
    2. Ako je Poirot Bog, sta je onda Dame Agatha?
    3. „Na koncu“, ako sve je milost (Poaroova prema putnicima Orijent-ekspresa), sta je s njihovom miloscu (prema onome koga su ubili)?

Ostavite komentar