Danas vam predstavljamo sedmu objavljenu knjigu Agate Kristi, a peti kriminalistički roman – Tajna Dimnjaka.
Kada je sa prethodnim romanom „Čovek u smedjem odelu“ Agata i finansijski ojačala, prvo je rešila da ispuni svoju davnašnju želju i o svom trošku odštampa zbirku poezije sačinjenu od pesama koje je pisala još od 1919. godine. Objavljeno je samo jedno izdanje te knjige (šesta objavljena knjiga po redu objavljivanja) pod naslovom „The Road of Dreams“ (Put snova) u UK (izdavač: Geoffrey Bles) januara 1925. godine a Agata te iste godine za magazin „The Sketch“ ponovo piše kratke priče koje će nekoliko godina kasnije biti preradjene u celinu i objavljene kao roman „Velika četvorka“, a „Grand Magazine“ objavljuje seriju njenih priča koje će uglavnom naći mesto u zbirkama o gospodinu Kvinu, kao i u zbirci „Partners in Crime“ koja će biti objavljena 1929. godine.
Agata i Arči stalno obilaze Sunningdale Golf Club jer Arči postaje pasionirani igrač golfa i ubrzo u njegovoj blizini pronalaze vilu sa predivnim imanjem koju rešavaju da iznajme. Na Archijev nagovor ona odlučuje svoj honorar od 500 funti potrošiti na sebe – kupiće svoj vlastiti automobil.
Iako ju je „The Bodley Head“ saletao da naprave novi ugovor, Agatha je sada već ozbiljno rešila da promeni izdavača. No, imala je obavezu da im ponudi još jedan roman. U ugovoru nije pisalo kakav roman treba da im ponudi tako da je ona rešila da preradi jednu svoju dužu priču koja se bavila raznim natprirodnim zbivanjima. Preradila ju je u roman, unela nekoliko novih likova i poslala je izdavaču. No, oni su je odbili.
Počinje tada da piše sledeću knjigu – „Tajna dimnjaka“, i o tom periodu ona kaže: „…Sledeća knjiga koju sam napisala bila je sasvim vedra, donekle u stilu „Tajnog protivnika“. Takve je knjige bilo zabavno pisati, radila sam brzo i moj je rad odražavao vedrinu koju sam osećala u tom razdoblju, kada je sve bilo tako dobro.
Iako joj je Archi bio od velike pomoći u raznim praktičnim stvarima u životu – u pisanju nije imala neke vajde od njega. Ponekad bi osetila potrebu da mu pročita neki deo koji je napisala ili opiše neku ideju – ali dok mu je objašnjavala i dok ju je on samo ljubazno i mirno slušao – ona se osećala nekako isprazno i banalno. Tražeći njegovo mišljenje obično je znao da kaže: „Mislim da ti to možeš učiniti mnogo bolje…“
Jedan od takvih zapleta koji je ona posle njegove kritike sasvim odbacila – nekoliko godina kasnije pokazao se kao jako uspešan.
Tu ona kaže: „Taj je zaplet zamro, osjećala sam da je dotučen zauvijek. No dogodilo se da sam ga oživjela, ili točnije, sam je oživio pet ili šest godina kasnije. Tog puta, kad nije bio podvrgnut kritici prije samog čina, procvjetao je s najvećim uspjehom i pokazalo se da je to jedna od mojih najboljih knjiga. Teškoća je u tome, što je jednom piscu neizmjerno teško izraziti stvari riječima, ako to mora učiniti u obliku razgovora. Možete to učiniti s olovkom u ruci ili sjedeći ispred pisaćeg stroja – tada se već predmet pojavljuje uobličen onako kako mora biti – ali ne možete opisivati stvari koje se tek spremate napisati; barem ja to nisam mogla. Na kraju sam naučila, da nikada ne govorim ništa o knjizi prije nego je napisana. Kritika je korisna nakon što ste je napisali. Možete se prepirati, možete popustiti, ali barem znate kako je djelovala na čitaoca. Medjutim, vaš vlastiti opis, onoga što ćete tek napisati zvuči tako isprazno, da se smjesta suglasite ako vam se ljubazno kaže da to neće valjati…“
Da li iz tog razloga, ali ona nikada nije prihvatala na stotine molbi koje je dobijala da pročita nečiji rukopis i da svoje mišljenje smatrajući da jedan pisac nije merodavan da bude i kritičar jer svako ima svoje načine da se izrazi. Usput, ona nije htela i da obeshrabri nekog mladog pisca ne želevši da bude nepravedna ako smatra da nešto nije po njenom književnom ukusu. U to vreme Agata se ozbiljno počela baviti mišlju da bi možda mogla biti profesionalni pisac. Još uvek nije verovala da to već jeste. Još uvek je smatrala da je pisanje samo prirodna zamena za, kako ona kaže, vezenje ukrasnih jastučića.
Počela je na pisanje da gleda kao na zanat i na posao a na romane kao robu koju treba dobro prodati. O tome ona priča na jedan jako zanimljiv način: „Kad imate nešto, osjećate da to možete dobro učiniti i da pri tome uživate, želite to i dobro prodati. Ako je tako morate tome dati dimenzije i izgled koji se traže… Ako želite napisati knjigu, proučite kakvog su obujma knjige i pišite unutar granica tog obujma. Ako želite napisati odredjenu vrstu priče za odredjenu vrstu časopisa, priča mora biti iste dužine i onakvog tipa kakvi se objavljuju u tom magazinu. Ako želite pisati samo za sebe, tada je to druga stvar – možete pisati na svaki način na koji želite i u bilo kojem obujmu, ali tada ćete se vjerojatno morati zadovoljiti samo užitkom pisanja. Nije dobro započinjati sa uvjerenjem da ste bogomdani genije – neki ljudi to jesu, ali su oni vrlo rijetki. Ne, čovjek je trgovac – trgovac u dobru i poštenu zanatu. Morate naučiti tehničke vještine i tada, unutar toga zanata, možete primjeniti vlastite kreativne ideje ali, morate se pokloniti disciplini forme…“
U tom periodu, pre nego su napustili London i preselili se u Sunningdale Agata se dosta bavila i nekim drugim stvarima. Pohadjala je časove vajarstva, slikanja… počela ponovo da pomalo komponuje… Nekim radovima je bila vrlo zadovoljna. Tada je napisala i jednu mračnu dramu koja nikada nije objavljena i koja je govorila o incestu. Svi su je odbijali rečima da je tema vrlo neugodna.
Tada je nastala i drama „Akhnaton“ koju je ona potpuno uobličila tek desetak godina kasnije, ali koja takodje nikada nije izvedena. Odbijena je rečima da je drama preskupa za izvodjenje i da u njoj nema dovoljno humora. Agati je ta drama bila jako draga ali nije više insistirala na njenom postavljanju u pozorištu ni tada, a ni u godinama koje će uslediti posle drugog svetskog rata kada će se više okrenuti pisanju za pozorište. „Akhnaton“ je publikovan tek 1973. godine.
Po objavljivanju „Tajne Dimnjaka“ za „Bodley Head“ čime je ispunila svoju obavezu prema njima, Agatha potpisuje ugovor sa „Collinsom“ (danas „Harper Collins“) koji će do kraja njenog života izdavati njene knjige.
Roman „Tajna Dimnjaka“ je kod nas prvi put objavljen pod naslovom „Tajna zamka Čimniz“ 1965. godine u izdanju „Svjetlost“ Sarajevo u njihovoj čuvenoj ediciji „Džepna knjiga“ a zatim je ista izdavačka kuća objavila drugo džepno izdanje sa novim koricama 1987. godine. „Narodna knjiga“ iz Beograda ga objavljuje kao „Tajnu dimnjaka“ 1998. godine, a pod istim naslovom je objavljen i u izdanju V.D.T. Zagreb iz Hrvatske 2008. godine. 2010. godine „Narodna knjiga“ iz Beograda izdaje reprint knjige sa drugim koricama, a „Liber Novus“ iz Beograda ga 2015. godine objavljuje pod nazivom„Tajna dvorca Čimniz“.
Omote ove knjige sa kompletnim podacima o izdavačima, broju stranica, prevodiocima… potražite na našoj stranici Kriminalistički romani – Tajna Dimnjaka.
Kratak sadržaj romana
Kratak sadržaj romana donosi sledeći zaplet: Anthony Cade, majstor zapleta i avanture, uhvaćen je u tajanstvenu mrežu ubistava i ucene. Ukradena ljubavna pisma, jedan dragoceni rukopis i fantastični nakit uvode nas u zlokobnu medjunarodnu zaveru u kojoj stvari nisu sasvim onakve kakve izgledaju. Duhoviti i naočiti mladić avanturističkog duha, Anthony Cade, nije ni sanjao da će ga sitna usluga koju je obećao da učini uvesti u ništa drugo do u međunarodnu zaveru i misteriozno ubistvo koje će imati vrhunac na njegov crescendo na plemićkom imanju „Dimnjaci“. Na ovom imanju okupilo se ugledno društvo, od britanskih političara do barona male balkanske države Hercoslovačke, ali i prelepih dama, od kojih neke čeznu za avanturama, vrcavih devojaka, tajanstvenih stranaca, prekomorskih finansijskih moćnika, batlerima i slugama … A u pozadini svega toga nalaze se misteriozni memoari koji su u fokusu kako britanskog ministarstva spoljnih poslova, tako i male balkanske države Hercoslovačke.
Dosta opširniju radnju, koja vam neće pokvariti čitanje ovog zanimljivog romana jer naravno ne otkriva potpuni zaplet i zločince, možete pročitati na našoj stranici Komentari romana – Tajna Dimnjaka, ali pošto postoji mogućnost da bi neko to mogao da smatra spojlerom ipak smo za to odvojili posebnu stranicu sajta.
„Tajna Dimnjaka“ – ekranizacija
Roman Tajna Dimnjaka ekranizovan je jednom, 2010. godine u režiji Johna Stricklanda po scenariju Paule Rutman, sa prilagođenom radnjom romana, te se u njemu pojavljuje Miss Marple u tumačenju Julie McKenzie. U njemu Gospodjica Marple (Julia McKenzie) prati ledi Virginiju Revel (Charlotte Salt) na raskošnu zabavu u njezin obiteljski dom, dvorac Chimneys, okupljalište diplomata sve do kradje rijetkog dijamanta prije dvadeset godina. Do kraja vikenda Virginia mora odlučiti hoće li prihvatiti bračnu ponudu krutog politicara Georgea Lomaxa (Adam Godley) ili će slijediti svoje srce i poći za zanimljivim udvaracem Anthonyjem Cadeom (Jonas Armstrong). Kratko prije potpisivanja ugovora o kupoprodaji imanja u tajnom prolazu unutar zidova dvorca njegov je kupac pronadjen mrtav. Iz Scotland Yarda ubrzo stiže viši inspektor Battle (Stephen Dillane) koji svesrdno prihvati pomoć gdjice Marple. Kad nadju kosti davno preminulog lakeja, postaje jasno da je tajna dvorca Chimneysa mnogo mračnija nego se čini.
Više detalja o sadržaju filma, sličnostima i razlikama u odnosu na roman Agate Kristi i ostale detalje potražite na našoj filmskoj stranici ovog romana.
Ako ste čitali ovu knjigu ili gledali ovaj film koji je sniman po romanu, bilo bi nam drago da u komentaru ostavite vaše utiske.
