Posle silnih avantura po istoku Agata se vratila u Englesku. Rosalinda se polako oporavljala a Agata je napisala roman „Tajna sedam satova“, za koji kaze: „…To je bio nastavak moje ranije knjige „Tajna dimnjaka“ i pripadala je tipu sto sam ga nazivala „vedri thriller“ Uvijek ih je bilo lako pisati; nisu zahtijevali suvise zapleta ni planiranja…“ Tih godina se publikuje i nekoliko njenih kratkih prica, uglavnom kod „Collinsa“ a Magazin „Faber“ u svojoj godisnjoj ediciji „The Best Detective Stories of the Year“ objavljuje njenu pricu „The Third Floor Flat“. 1929. i 1930. godine Agata je objavila jos dve zbirke prica koje su u njena dela uveli neke od likova koji ce se kasnije cesto pojavljivati. O zbirci „Partneri u zlocinu“ kako ona kaze: „…Svaka je prica napisana u maniri nekoga odredjenog detektiva onoga doba. Neke od njih danas vise ne mogu ni prepoznati… To je zanimljivo utoliko, sto pokazuje koji su od dvanaest pisaca detektivskih prica sto sam ih odabrala jos poznati – neki su svakidasnja uobicajena imena, drugi su manje ili vise nestali u zaboravu…“ Ta kolekcija prica, kako Agata kaze, uoblicila je u njoj dva mlada njuskala Tommyja i Tuppence koji su bili glavni likovi njenog drugog romana. „…Bilo je zabavno vratiti im se malo za promjenu…“ Druga zbirka koja se pojavila 1930. godina upoznala nas je sa Gospodinom Quinom. Ona je ranije vec pisala i objavljivala price sa njim, no, sada su se sve one nasle objedinjene. Za price o Gospodinu Quinu, Agatha kaze: „One su mi najdraze. Napisala bih jednu, ne vrlo cesto, u razmacima od mozda tri ili cetiri mjeseca, a ponekad i rjedje. Pokazalo se da ih casopisi vole, a i meni su se svidjele, ali odbila sam sve ponude da napisem seriju za bilo koji mjesecnik. Nisam zeljela pisati seriju o gospodinu Quinu; zeljela sam samo napisati poneku pricu kad za to osjetim potrebu… Gospodin Quin bio je lik koji je jednostavno usao u pricu – katalizator, nista vise – samo njegova nazocnost utjecala je na ljudska bica. Postojala bi neka mala cinjenica, neka prividno nevazna recenica koja bi ukazala na to kakav je; bio je to covjek prikazan u harlekinski obojenu svjetlu koje je palo na njega kroz prozor; iznenadno se pojavljivao ili nestajao. Uvijek se zalagao za iste stvari: bio je prijatelj ljubavnika i povezan sa smrcu. Mali gospodin Satterthwaite koji je, mogli bismo reci, bio izaslanik gospodina Quina, takodjer je postao moj omiljeli lik…“
Agata je tih godina vec pocinjala da stice poverenje u svoje pisanje. Osecala je da joj nece biti tesko napisati jednu knjigu godisnje, a mozda i nekoliko novela. Pocela je svoje pisanje da meri novcem i tacno je znala koliko bi novca dobila i u skladu sa tim i pravila planove. „…Rekla sam sebi: „Htjela bih srusiti staklenik i urediti ga kao lodju u kojoj bismo mogli sjediti. Koliko bi to stajalo?“ Pribavila sam procjenu, otisla do pisacega stroja, sjela, porazmislila, isplanirala i za tjedan dana prica je bila uoblicena u mojoj glavi. U dogledno vrijeme bih je napisala i zatim sam imala svoju lodju…“ U to vreme njeni radovi su poceli da se objavljuju u nastavcima i u Americi a novac koji joj je pristizao od prodaje je bio oslobodjen poreza. Kako ona kaze: „Cinilo mi se da trebam samo biti marljiva, pa cu plivati u novcu…“ Tog leta, 1930. godine Max joj je stigao u posetu. Dane su provodili u dugim setnjama sa Rosalind. O danu kada ju je Max zaprosio Agata u svojoj „Autobiografiji“ pise: „Bila sam vrlo sretna sto sam opet sa Maxom. Shvatila sam kako je blisko postalo nase drugovanje; cinilo se da se sada razumijemo i prije no sto progovorimo. Ipak, zapanjila sam se kad sam sljedece noci – nakon sto smo Max i ja pozeljeli jedno drugom laku noc i posli u krevet – dok sam lezala i citala, zacula kucanje na vratima i ugledala Maxa. U ruci je drzao knjigu koju sam mu posudila…“ Vrativsi je i zahvalivsi joj se, seo je na ivicu kreveta i rekao da se zeli ozeniti njome. Ona je zaista bila prenerazena… „…Nikada nisam ni pomisljala da bismo Max ili ja bili, ili da bismo mogli biti u takvim odnosima. Bili smo prijatelji. Cinilo mi se da smo postali neposredniji i blizi prijatelji, nego sto sam ikada bila s nekim drugim…“ Ona ga je odbila pre svega zbog toga sto je dosta starija od njega i dugo su se prepirali, da bi na kraju on skrsio njen otpor ne toliko protestima koliko neznim nagovaranjima… Max je otisao ranim jutarnjim vozom uz reci da kad bude imala dovoljno vremena da razmisli da ce ipak prihvatiti njegovu ponudu. Agatha je danima bila i nesigurna i zbunjena razmisljajuci stalno o njemu i njegovoj zelji da se vencaju. Ona je tada vec znala da zeli da se uda za njega ali je isto tako smatrala da to nije posteno prema njemu jer je bio suvise mlad a da bi tacno znao sta hoce i da mu je potrebna mlada i zgodna devojka koja mu moze stvoriti porodicu…
„… Sve se to zbilo na tako podmukao nacin. Da sam promatrala Maxa kao moguceg muza kad sam ga prvi put srela, bila bih na oprezu. Nikada ne bih uletjela u taj bezbrizan, sretan odnos. Ali, nisam vidjela sto se sprema – i eto, vec smo bili tako sretni, toliko smo u svemu uzivali i bilo nam je tako lako razgovarati kao da smo vec vjencani…“ Svi su bili protiv te ideje, cak i njena sestra Madge i njen muz James. Jedinu podrsku imala je od cerke Rosalind kojoj se Max dosta dopao i koja ga je smatrala „korisnim“ u mnogim stvarima. Rekla je Maxu da sacekaju malo sa odlukom, ali on je bio protiv rekavsi da vec nekoliko zadnjih meseci ne radi nista drugo osim sto razmislja o tome i rekao joj da njihov brak za njega nije nikakav rizik, mozda je za nju, ali covek nigde ne moze da stigne ako ne rizikuje… „…S tim sam se slagala. Nikada se nisam suspregnula od necega u ime sigurnosti. Bila sam sretnija poslije toga. „Dakle, rizik je moj, ali mislim da vrijedi izloziti se riziku, kako bi covjek pronasao osobu s kojom je sretan. Bit ce mi zao ako ispadne lose za njega; uostalom to je njegopv rizik i on ga uzima sasvim razumno…“ Dogovorili su se da vencanje bude u septembru cim se on vrati iz Ura. Agata je sa Carlo i njenom sestrom Mary pocela pripreme u tajnosti za vencanje, jer je tada vec bila popularna i stampa joj nije dopustala mnogo privatnosti. Vencali su se 11. septembra 1930. godine u maloj kapeli crkve Sv.Columbe u Edinburghu. „Vjencanje je bilo pravi trijumf – nije bilo reportera i nije procurila ni najmanja natuknica o nasoj tajni. Nase se pretvaranje nastavilo jer smo se, kao u staroj pjesmi, rastali na crkvenim vratima…“ Nekoliko dana kasnije, svako sa svoje strane stigli su u Devon i odatle krenuli na svoje prvo bracno putovanje. Medeni mesec zapoceo je u Veneciji, da bi se nastavio u Dubrovniku, Splitu a zatim su stigli u Grcku gde su se rastali jer je Max morao otici na iskopine u Ur a Agatu su cekale obaveze kod kuce. Uostalom, bili su vec nekoliko meseci na putovanjima… Agatha Christie u svojoj „Autobiografiji“ opisuje ove svoje „medene mesece“ braka sa svim anegdotama i secanjima koja je nosila sa njega…
Sa tog njihovog bracnog putovanja Agata nosi i secanje da su na njemu izabrali mesto za kucu gde bi zeleli da je imaju… Povodom tog secanja, sada, pisuci svoju „Autobiografiju“ posle trideset godina braka sa Maxom, ona kaze: „Stalno smo birali mjesta za kucu. Uglavnom je to bilo zbog mene, jer su kuce uvijek bile moja strast; zaista je postojao trenutak u mome zivotu, nesto prije izbijanja drugoga svjetskog rata, kada sam bila ponosna vlasnica osam kuca. Pronalazila sam rusevne, sirotinjske kuce u Londonu i izvodila graditeljske izmjene u njima, uredjivala sam ih i opremala namjestajem. Kad je dosao drugi rat i kad sam za sve te kuce morala platiti osiguranje protiv ratnog razaranja, vise nije bilo tako zabavno. No, na kraju su sve donijele dobru zaradu kad sam ih prodala. Bio je to ugodan hobby – i uvijek mi je zanimljivo proci kraj jedne od „mojih“ kuca, da vidim kako ih odrzavaju i da nagadjam kakva vrsta ljudi zivi u njima…“
Njena svekrva je smatrala da ona dobro pise i zbog toga se zalila stalno zasto ne napise „nesto vredno“. Agata, naravno nije imala nameru da pise biografiju kakve poznate osobe ili sto slicno jer je smatrala da nista gore ne bi napisala u zivotu. I dalje se nije javno izjasnjavala kao pisac – u formularima na mestu „zanimanje“ pisala bi „udata zena“. Kako kaze: „Bila sam udata zena, to je bio moj status i to je bilo moje zanimanje. Usput, pisala sam knjige. Nikada nisam pristupala svome pisanju pocascujuci ga velikim nazivom „karijera“. Smatrala bih to smijesnim…“ Ona jednostavno nije zelela da pise nista umetnicki vredno – ona je jedino zelela da pise detektivske price i smatrala je za sebe da je dobar pisac detektivskih prica. O tome pise: „Nekim sam svojim knjigama bila potpuno zadovoljna i bile su mi po volji. Nisam, naravno, nikada bila potpuno zadovoljna, jer ne vjerujem da to covjek ikada postize. Nista ne ispadne tocno onako kako ste zamisljali da ce ispasti kad skicirate prvo poglavlje, ili kad secete mrmljajuci u sebi i vidite kako se prica odvija.“
Vencavsi se, Maxa je stigla je prilicna „kazna“ jer nikada nije procitao nijedan njen roman. Kada mu je Katherine Woolley jos u Uru pokusala nametnuti citanje romana „Tko je ubio Rogera Ackroyda?“ on se izvukao rekavsi da je cuo komentare o raspletu pa da vec zna kraj i da mu se zbog toga ne cita. Medjutim, sada se ozbiljno prihvatio posla. Agata je do tada vec napisala desetak knjiga, slabo se secavsi nacina na koji su nastale njene knjige u prvim godinama braka jer je dosta uzivala u svakodnevnom zivotu i pisanje je za nju bio samo zadatak koji bi izvrsavala na brzinu na po sat-dva u danu… „Nikada nisam imala odredjeno mjesto koje bi bilo moja soba, ili kamo bih se posebno povukla kad pisem. To mi je u kasnijim godinama prouzrocilo mnogo neprilika: kad god sam morala primiti nekog novinara, prva bi mi zelja bila da me snime kako radim… Nisam imala mjesto gde uvijek radim. Sve sto sam trebala bio je solidan stol i pisaci stroj. Sada sam pocela pisati izravno u pisaci stroj, iako sam pocetna poglavlja, a zgodimice i druga, znala jos pisati rukom pa ih zatim prepisivati strojem… Mnogi su mi prijatelji rekli: „Ne znam uopce kad pises svoje knjige, nikada te ne vidim da pises, niti cak da odlazis pisati…“
