Biografija i fotografije 14

a_10U tom pisanju „u hodu“ nastale su i knjige „Sitaforska misterija“ objavljena 1931. godine kao i „Opasnost kod End Hausa“ koja je objavljena 1932. godine. Za „End Haus“ Agatha kaze: „Bila je to jos jedna od mojih knjiga koje su ostavile tako malo traga u mome sjecanju, da cak ne pamtim niti da sam je napisala. Mozda sam vec ranije bila smislila zaplet, jer je to uvijek bio moj obicaj, pa cesto zaboravljam kad je knjiga bila napisana ili objavljena. Zapleti mi se javljaju u tako neobicnim trenucima: kad secem ulicom ili s posebnim zanimanjem pretrazujem trgovinu sesira, iznenada mi sine sjajna ideja i pomislim: „To bi bio vjest nacin da se prikrije zlocin i nitko ne bi vidio u cemu je stvar.“ Svoje male i velike ideje Agtha je imala obicaj zapisivati u malu beleznicu, ali vrlo cesto je znala i da ih izgubi jer je u svakom momentu koristila vise njih, ili da neku od njih zaturi pa kad je nadje neku godinu kasnije da ne moze ni da pretpostavi sta znaci to sto je u kratkim crtama zapisivala.

a_1031930. godine u prodaji se pojavljuje njen novi roman ‘Murder at the Vicarage’ (Ubistvo u vikarijatu) kojim u literturu uvodi Miss Jane Marple, njenog drugog velikog detektiva. O tom romanu u svojoj „Autobiografiji“ ona kaze: „Ne secam se gdje, kada i kako sam ga napisala, sto me je potaklo da ga napisem, ili sta me je negnalo da izaberem novi lik – gospodjicu Marple – za ulogu detektiva u prici. Sigurno u to vrijeme nisam imala namjeru nastaviti s njome do kraja zivota. Nisam znala da ce postati suparnica Herculea Poirota. Ljudi mi neprestano pisu i predlazu da bi se gospodjica Marple i Hercule Poirot morali sresti – ali, zasto bi se sreli? Sigurna sam da im se to uopce ne bi svidjelo. Hercule Poirtot, potpuni egoist, ne bi volio da ga jedna postarija usijedelica uci njegovu poslu. On je bio profesionalno njuskalo i uopce se ne bi snasao u svijetu gospodjice Marple. No, oni su oboje zvijezde, ali zvijezde sa svojim vlastitim pravima. Necu dopustiti da se sretnu, osim ako ne osjetim iznenadnu i neocekivanu potrebu da to uradim…“ Preturajuci po svom secanju, Agatha se priseca momenta dok je oslikavala sestru Dr Shepparda u romanu „Tko je ubio Rogera Ackroyda?“ koja je bila njen najdrazi lik u toj knjizi – „zajedljiva usijedelica puna znatizelje, koja sve zna i sve cuje“ i da je vrlo lako moguce da je i gospodjica Marple nastala iz njenog zadovoljstva dok je ona oslikavala Carolinin lik u tom romanu.

a_6Njen omiljeni lik u tom romanu oko koga se ona tako trudila izbacen je iz pozorisne predstave kada je knjiga adaptirana za pozorisno izvodjenje i zamenjen mladom, atraktivnom devojkom u koju se „zagledao“ Poirot, kao u doktorovu sestru. Agata se vec te iste 1930. godine suocila sa problemom adaptacije i promenama koje reziseri prave prilikom izvodjenja u pozoristu. Ona je tada napisala svoju prvu detektivsku dramu „Crna kafa“ kao konvencionalni spijunski triler koji je prilicno promenjen za pozorisno izvodjenje od onoga sto je ona napisala. Cak ni glumcem koji je igrao Poirota, pa i drugim glumcima koji su ga pre i posle igrali na sceni nikada nije bila zadovoljna. „Uvijek mi se cini cudnim sto Poirota svaki put igra netko ko je visi od prosjeka. Charles Laughon bio je poprilicne tezine, a Francis Sullivan bio je pozamasan, debeo i visok oko 190 cm. On je igrao Poirota u Crnoj kavi…“

Agatha i Max u setnji imanjem
Agatha i Max u setnji imanjem

„Alibi“ je prva predstava koja je radjena po nekom njenom delu. Radilo se o romanu „Tko je ubio Rogera Ackroyda?“. O tim danima saradnje sa iskusnim rediteljem Michaelom Mortonom ona kaze: „Njegov prvi prijedlog nije mi se nimalo svidio – trazio je da oduzmemo Poirotu dvadesetak godina, da ga zovemo Beau Poirot i okruzimo mnostvom djevojaka koje su zaljubljene u njega. Tada sam vec bila toliko prirasla uz Poirota da sam shvatila kako cu ga voditi sa sobom do kraja zivota. Snazno sam se usprotivila prijedlogu da se njegova osobnost potpuno promijeni…“ Stoga je morala pristati na kompromis da se promeni lik Caroline koji joj je takodje bio drag upravo onakav kakvog ga je stvorila. „Voljela sam ulogu koju je ona igrala u seoskom zivotu; svidjala mi se ideja da se seoski zivot prikaze kroz zivot jednog lijecnika i njegove samovoljne sestre. Mislim da je u tom trenutku, iako to jos nisam znala u St.Mary Meadu rodjena gospodjica Marple, a s njom i gospodjica Hartnell, gospodjica Wetherby, te pukovnik i gospodja Bantry – svi su bili tamo poredani ispod granice svijesti, spremni da ozive i stupe na scenu…“

a_72Kada je godinama kasnije Agatha ponovo citala „Ubistvo u vikarijatu“ nije njime bila previse zadovoljna misleci da je glavni zaplet dobar ali i da ima previse paralelnih zapleta. Sve u svemu – ako nista drugo dopao joj se St.Mary Mead. „Meni je to selo stvarno, kako samo moze biti – i zaista postoji nekoliko slicnih sela, cak i u danasnje vrijeme…“ Gospodjica Marple je tako usla u njen zivot. Ubrzo zatim napisala je i seriju od sest kratkih prica za jedan casopis izabravsi sestoro ljudi koji su se trebali nadji jednom nedeljno u malom selu ne bi li opisali neki nereseni zlocin. „Zapocela sam s gospodjicom Jane Marple, starom damom koja je pomalo nalikovala nekim bakinim prijateljicama iz Ealinga – starim damama koje sam susretala u mnogim selima kamo sam odlazila kao djevojcica. Gospodjica Marple ni na koji nacin nije bila slika moje bake; bila je mnogo nemirnija i veca usijedelica od nje. Ali jednu je osobinu imala s njome zajednicku – iako je bila vedra osoba, uvijek je ocekivala najgore od svakoga i od svega i, s gotovo zapanjujucom tocnoscu, obicno se pokazalo da je imala pravo…“ Recenice kao „ne bih bila iznenadjena da se dogodi to-i-to ili prepreden momak-nemam u njega poverenja ili cak nisam iznenadjena – isti je kao… bile su sinonim za Agatinu „tetu-bakicu“ a i za gospodjicu Marple. „U svakom slucaju, gospodjici Marple sam podarila nesto od bakinih prorockih sposobnosti. Gospodjica Marple nije bila neprijazna, samo nije imala povjerenje u ljude. Iako je ocekivala najgore, cesto je ljubazno prihvacala ljude, usprkos onome sto su bili…“

a_42Iako je bila svesna toga i stalno prigovarala sebi sto je Poirota stvorila tako starim, i sa gospodjicom Marple je Agata napravila istu gresku stvorivsi je kao „damu u godinama“ – trebala je imati izmedju 65 i 70 godina, sto se kao i kod Poirota pokazalo nezgodnim jer se u Agatinom spisateljskom zivotu trebala odrzati dosta dugo. No, ona kao njen zamisljeni lik nije mogla imati manje godina nego sto joj je Agatha dodelila. Ona je morala biti stara, pomalo dosadna usedelica koja „sve vidi i sve zna“… O tome Agatha pise: „Da sam ja imala barem malo prorockog dara, za svoga bih prvog detektiva odabrala kakvog prerano sazrelog skolarca; tada bi mogao starjeti sa mnom…“

a_102
Agata i Maks u šetnji imanjem

Pocevsi da pise price i o gospodjici Marple i da ih objavljuje, Agatha takoreci nije ni primetila kako joj se simpaticna bakica polako uvlaci pod kozu. Ubrzo je napisala jos sest prica o njoj i sve one su objavljene 1932. godine u Engleskoj pod naslovom: „Trinaest problema“ a u Americi kao „Ubistva kluba utorkom“. Agatha je vec ozbiljno zakoracila u pisanje kriminalistickih romana i vec je pocela drugacije i da razmislja. Ona kaze: „Posljedica pisanja kriminalistickih knjiga jest, da covjek postaje zainteresiran za proucavanje kriminologije. Meni je posebno zanimljivo citati knjige onih autora koji su bili u doticaju s kriminalcima; posebno onih koji su im pokusali pomoci… Jedno od zadovoljstva sto ih pruza pisanje detektivskih prica jest u tome, sto postoji tako mnogo tipova medju kojima mozete birati: vedri thriller kojega je posebno ugodno raditi; zamrsen detektivski roman s dva zapleta koji je zanimljiv s tehnicke strane i zahtijeva mnogo rada, ali uvijek se isplati; i zatim ono sto mogu opisati samo kao detektivsku pricu koja iza sebe ima neku vrstu strasti – strasti koja pomaze da se spasi nevinost. Jer, vazna je nevinost, a ne krivnja…“

a_69Marta sledece godine Agatha ponovo odlazi u Ur, gde se pridruzuje Maxu koji je radio na novim iskopinama. Vracali su se kuci preko Persije. Obisli su Teheran i Shiraz cijom je lepotom Agatha bila o dusevljena. Bio je to grad oaza, palmi i vrtova. Nastavili su putovanje brodom preko pogranicnog dela Rusije a zatim preseli na francuski brod koji ih je dovezao do Istambula. Max je te jeseni trebao prihvatiti rad na iskopinama u Ninivi. Posle kraceg boravka u Engleskoj, Agatha je trebala da mu se pridruzi u tom irackom gradu u neposrednoj blizini Mosula. Bio je to njen prvi susret sa Sirijom. Petnaest godina kasnije, u Nimrudu zapocece pisanje svoje „Autobiografije“.

a_138
Agata i Maks sa prijateljima

Dok je tada, te 1933. godine putovala za Mosul desila joj se jedna zanimljiva stvar na kojoj je ona bazirala ceo svoj roman „Odsutan u prolece“ – jedan od sest psiholosko-ljubavnih romana koje je od 1930. do 1956. godine pisala pod imenom Mary Westmacott. Ona kaze: „Slijedeceg dana posla sam Orijent-ekspresom do Tel Kocheka, koji je u to vrijeme bio krajnja postaja na pruzi Berlin-Bagdad. U Tel Kocheku nastavila se losa sreca. Imali su tako lose vrijeme da je pruga otplavljena na dva mjesta… Morala sam provesti dva dana u svratistu – primitivnom mjestu gdje se nije moglo raditi apsolutno nista. Tumarala sam unutar ograde od bodljikave zice, setala na malu udaljenost u pustinju i istim putem natrag. Hrana je uvijek bila ista: przena jaja i zilava piletina. Procitala sam jedinu knjigu koja mi je ostala; poslije toga, preostalo mi je samo razmisljanje…“

[button color=“red“ size=“small“ link=“http://agatha-christie.net/biografija-i-fotografije-13/“ ]<< prethodna strana[/button][button color=“red“ size=“small“ link=“http://agatha-christie.net/biografija-i-fotografije-15/“ ]sledeća strana >>[/button]

Pogledano 63 puta, 1 pregleda danas
Oznake za ovaj tekst još uvek nisu postavljene.

Jedan komentar na “Biografija i fotografije 14

  1. (citat) „…Tada sam vec bila toliko prirasla uz Poirota da sam shvatila kako cu ga voditi sa sobom do kraja zivota…“ kažem ja, zaljubila se Agata u njega pa je morala da ga makne, haha, mada možda ga je makla ne iz besa nego da drugi ne prčkaju po njemu posle njene smrti. A sad ga je njen dragi Metju servirao mladjanoj Hani na tanjiru. Obrće li mu se baba u grobu zbog toga?

Ostavite komentar

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

%d bloggers like this: