prvi Agatin muz
Sa svojim verenikom Reggijem razmenjivala je pisma, ugodna i umirujuca. Reggie je od nje zahtevao da ne sedi samo kod kuce i da ga ceka vec i da izlazi i da se zabavlja. Na jednom od tih plesova Agata ce te 1912. godine upoznati i Archibalda Christija koji ce joj samo dve godine kasnije postati muz. Ona ga opisuje ovako: „Bio je visok, lijep mladic kratke kovrcave kose, dosta zanimljiva nosa zavrnutog prema gore, obavijen snaznim osjecajem nemarna pouzdanja… Vrlo smo se dobro slozili; divno je plesao te sam zaplesala sa njime jos nekoliko puta…“ Desetak dana kasnije, sam Archie ju je potrazio kod njene kuce i zatim su poceli cesto da se vidjaju i da izlaze na zabave, koncerte i pozorisne predstave… „Archie mi je ispricao sve o sebi i o tome kako nestrpljivo ceka da udje u novoosnovani Kraljevski letacki korpus. To me je uzbudilo. Letenje je svakoga uzbudjivalo. Ali Archie je bio potpuno praktican… Nije bio ludo obuzet letenjem, ali to je bila mogucnost da se napravi karijera…“ Ubrzo ju je zaprosio… „Moras se udati za mene. – Kazao je da je to znao prve veceri kada je plesao sa mnom…“ Nista nisu pomogle njene reci da je to nemoguce jer je ona verena. On je i dalje bio uporan. Ubrzo je i ona sama znala da ce prihvatiti njegovu ponudu. No, njena majka je bila protiv tog braka sada dok je Archie samo mladi nizi oficir. Trebali su cekati dok se uspne u svojoj karijeri na neki visi polozaj. Godinu i po dana trajala je njihova veridba. O tim mesecima cekanja ona kaze: „Bilo je to burno vrijeme, puno jada i veselja i velike nesrece, jer smo imali osjecaj da posezemo za necim sto nikada necemo doseci…“ Reggie je zalio za raskinutom veridbom sa njene strane jer je Christie bio neko ko ce joj jos manje pruziti od njega samoga i zalio je sto nije prihvatio njen predlog da se odmah vencaju… I sama Agata je pomalo zalila: „…Mozda je ipak uvijek postojao osjecaj da se zelim vratiti, da zelim jos jedanput osjetiti cvrsto nogu na obali. Ne da plivam na pucinu, u duboku vodu. Bila sam tako sretna, tako mirna s Reggijem, tako smo dobro razumjeli jedno drugo; voljeli smo i zeljeli iste stvari. Ono sto mi se sada dogadjalo bilo je sasvim suprotno. Voljela sam jednog stranca; uglavnom zato sto je bio stranac, sto nikada nisam znala kako ce reagirati na neku rijec ili izraz; sve sto je rekao bilo je ocaravajuce i novo…“ 1914. godine poceo je rat i Archie je morao da ide. Oboje nisu hteli da se rastanu a da se ne vencaju. Nisu uspeli tada, ali kada je te iste godine pred Bozic Archie dobio par dana dopusta nisu vise cekali. Agata je primetila da ga je nekoliko meseci ratovanja promenilo i da je njegovo ponasanje sada nekako nemarno i neozbiljno, vise kao nacin da se suoci sa teskim okolnostima u kojima se nalaze. „Nije bilo vremena za gubljenje. Pozurili smo u crkvu… Tada smo otkrili da moramo imati svjedoka. Spremajuci se da izjurimo i uhvatimo kakva potpuna stranca, krajnjom slucajnoscu naisla sam na djevojku koju sam poznavala… Odjurili smo natrag. Orguljas je bas vjezbao te se ponudio da odsvira svadbenu koracnicu. Upravo kad je obred trebao zapoceti, pomislila sam u jednom tuznom trenutku kako se nijedna nevjesta nije mogla manje potruditi oko svojeg izgleda. Nije bilo bijele haljine, nije bilo vela, cak ni elegantne haljine. Nosila sam obican kaput i suknju, crveni barsunasti sesiric i nisam cak imala vremena da operem lice ili ruke. Oboje smo se zbog toga nasmijali…“ Njena majka i sestra nisu ni znale da su se oni tada vencali. Kada su izasli pred njih Agata je osetila da su u stvari svi bili ljuti zbog toga i osecali se kao da su izdani. Ona kaze: „…Ja sam to osjecala, ali mislim da Archie nije. Ne vjerujem da mu je to i na trenutak palo na pamet; a ako i jest, mislim da mu je bilo svejedno…“ Bilo kako bilo, tek Agata Miler je na samom kraju te 1914. godine postala Agatha Christie…
(slikano posle 30 godina)
Samo dva dana po vencanju, Archibald Christie odlazi na duznost oficira Kraljevskog vazduhoplovnog korpusa, a ona za sve vreme trajanja Prvog svetskog rata radi kao medicinska sestra u Bolnici Crvenog krsta u Torquay, prvo kao negovateljica bolesnika a zatim je zbog narusenog zdravlja posle teskog gripa pocela raditi u dispanzeru na izdavanju lekova gde stice mnoga korisna znanja i o otrovima, sto ce joj biti korisno kasnije kada bude zamisljala zlocine u svojim knjigama. „Ne mogu reci da sam u izdavanju lijekova uzivala jednako kao i u negovateljskom poslu. Mislim da sam prema radu negovateljice osjecala stvarnu sklonost i da bih bila sretna kao bolnicka sestra. Poslovi s lijekovima bili su zanimljivi neko vrijeme, ali postali su jednolicni – nikada to ne bih htjela raditi kao stalan posao…“ Upravo dok je radila u dispanzeru, Agata je dosla na ideju da slobodno vreme koje je sada imala u izobilju, a u ocekivanju Archijevog povratka, ispuni tako sto ce napisati detektivski roman. „Pocela sam razmisljati kakvu bih detektivsku pricu mogla napisati. Kako sam bila okruzena otrovima, mozda je bilo prirodno da cu kao metodu izabrati smrt trovanjem… Zatim sam razmisljala o likovima: Tko ce biti otrovan? Kada? Kako? Gdje? Zasto? I sve ostalo. To ce morati biti vrlo intimno ubojstvo, zbog posebnog nacina na koji je izvrseno; sve ce morati ostati u obitelji… Prirodno, morat ce postojati i detektiv. U to sam vrijeme bila snazno prozeta tradicijom Sherlocka Holmesa, naravno: moram izmisliti svojega vlastitog detektiva koji ce takodjer imati prijatelja kao neku vrstu suprotnosti ili izvora sale – to nece biti suvise tesko… Cijeli smisao dobre detektivske price sastojao se u tome da se mora raditi o necemu ociglednom, ali istodobno, zbog nekog razloga, trebate otkriti da to nije bilo ocigledno, da to netko uopce nije mogao uciniti. Iako je, naravno, stvarno to ucinio…“ Kada je uspela da razradi celu pricu u mislima, pocela je razmislja o likovima i o njihovom izgledu. Pocela je da razmislja o ljudima koje poznaje ali joj to nije puno pomagalo jer je shvatila da joj niko oko nje nije licio na ubicu. Rekla je tada: „Odvratila sam misli od njih i odlucila jedanput za svagda, da nije dobro razmisljati o stvarnim ljudima – svoje likove morate stvoriti sami.“ Posmatrala je ljude koje srece i pored kojih prolazi na ulici, sto joj se ucinilo pametnije jer o njima ne zna nista i moze sama sve da smisli… „I tocno, slijedeceg dana, sjedeci u tramvaju, ugledala sam upravo ono sto sam zeljela: covjeka s crnom bradom koji je sjedio uz postariju damu sto je klepetala poput svrake… Nesto iza njih sjedila je krupna, snazna zena i glasno pricala… I njezin mi se pogled svidio. Mozda bih je mogla uklopiti? Sve troje iz tramvaja ponijela sam u sebi da bih radila na njima…“ Agata se osecala kao u danima svog detinjstva kada se igrala sama sa sobom izmisljajuci svoje drugove sa kojima se igrala…
Likovi u porodici u kojoj ce se desiti ubistvo su lepo napredovali, ali Agata je shvatila da je doslo vreme da se pozabavi likom svog buduceg detektiva. Razmatrajuci likove svih detektiva cije je avanture pratila u brojnim knjigama sto ih je citala – ona je htela da to bude neki lik koji jos nije koriscen, da to ne bude ni kriminalac, ni doktor, ni novinar, ni naucnik… A onda se setila belgijskih izbeglica koji su ziveli u okolini… Pomislila je: „Zasto da moj detektiv ne bude Belgijanac? Razmisljala sam. Bilo je svih vrsta izbjeglica. A da to bude izbjeglicki policijski sluzbenik? Umirovljeni policajac. Ne suvise mlad. Kakvu sam pogresku tada napravila! Rezultat je da mojem izmisljenom detektivu mora danas biti vise od sto godina. No, odlucila sam se za belgijskog detektiva. Dopustila sam mu da se polako sraste sa svojom ulogom. Morao je ranije biti inspektor, tako da posjeduje odredjeno znanje o kriminalu. Bit ce sitnicav i vrlo uredan, razmisljala sam u sebi spremajuci mnoge neuredne sitnice u svojoj spavacoj sobi. Uredan mali muskarac. Mogla sam ga vidjeti kao uredna mala covjeka koji uvijek nesto sredjuje, spaja stvari u parove i slaze ih u cetvorine, a ne u krugove. I morat ce biti vrlo bistar – morat ce imati male sive stanice u mozgu – to je bila dobra fraza: moram je zapamtiti – da, imat ce male sive stanice. Imat ce i prilicno zvucno ime – jedno od onakvih imena kakva su imali Sherlock Holmes i njegova obitelj… A da se moj mali covjek zove Herkules? Bit ce nizak covjek – Hercules je dobro ime. Prezime je bilo teze naci. Ne znam zasto sam izabrala prezime Poirot; jesam li ga jednostavno utuvila u glavu, ili sam ga vidjela u kakvim novinama, ili negdje napisana – no, pojavilo se. Dobro se slagalo, ali ne sa Herculesom nego s Herculeom – dakle Hercule Poirot. To je bilo u redu – i odluceno, hvala nebesima…“ Uvodjenjem Hercule Poirota u svoje romane nije mogla pretpostaviti da ce njegov briljantan um koji je ona izmislila za desetak godina pretiti da pomuti slavu tada vec slavne spisateljice i postati glavni lik u tridesetak njenih knjiga koje ce kasnije napisati. Ostace upamceni ona kao najslavnija spisateljica detektivskih romana 20. veka i on kao najslavniji detektiv svih vremena koji se ikada pojavio u nekoj knjizi. Malo po malo likovi i obrisi njenog prvog detektivskog romana postajali su sve jasniji i napokon je sela da pise ali se brzo zamarala pisuci jer je dan uglavnom provodila na poslu i kako je zaplete i likove mogla zamisljati bilo gde, roman je mogla pisati samo kod kuce za sta joj nije ostajalo bas mnogo vremena. Negde na pola knjige gotovo je resila da odustane ali je onda na majcino insistiranje uzela godisnji odmor, otputovala u Dartmoor i u hotelu Moorland u Hay Toru nasla mir koji joj je bio potreban. Prepodne bi vredno pisala a popodne u dugim osamljenim setnjama smisljala zaplete novog poglavlja. Zatim bi spavala dvanaest sati i sutradan ujutru je opet ustajala rano i kako ona kaze „strastveno pisala celo jutro“. Za dve nedelje odmora uglavnom je zavrsila pisanje svog prvog romana i u grubim crtama on je igledao upravo onako kako ga je zamislila. Najvise su je, naime, mucili ljubavni zapleti za koje znamo da ih je smestala u svaki svoj roman. O tome ona kaze: „Sama sam ljubavni zaplet uvijek smatrala dosadnim u detektivskim pricama. Mislila sam da ljubav pripada romanticnim pricama. Nametnuti ljubavni motiv necemu sto bi trebalo biti znanstveni proces, bilo je prilicno protuprirodno. No, u tom su razdoblju detektivski romani uvijek morali imati ljubavni zaplet – pa neka bude…“ Zavrsila je pisanje svog prvog detektivskog romana i poslala ga izdavacu „Hodder & Stoughton“ i bila odbijena, no nije se odmah obeshrabrila. Poslala ga je drugom izdavacu „Methuenu“ koji joj je takodje odgovorio da im knjiga ne odgovara… Zatim su to uradila jos dva izdavaca. Onda ju je poslala u „Bodley Head“ i zaboravila na nju…
