Biografija i fotografije 9

a_16Iako joj je Archi bio od velike pomoci u raznim prakticnim stvarima u zivotu – u pisanju nije imala neke vajde od njega. Ponekad bi osetila potrebu da mu procita neki deo koji je napisala ili opise neku ideju – ali dok mu je objasnjavala i dok ju je on samo ljubazno i mirno slusao – ona se osecala nekako isprazno i banalno. Trazeci njegovo misljenje obicno je znao da kaze: „Mislim da ti to mozes uciniti mnogo bolje…“ Jedan od takvih zapleta koji je ona posle njegove kritike sasvim odbacila – nekoliko godina kasnije pokazao se kao jako uspesan. Tu ona kaze: „Taj je zaplet zamro, osjecala sam da je dotucen zauvijek. No dogodilo se da sam ga ozivjela, ili tocnije, sam je ozivio pet ili sest godina kasnije. Tog puta, kad nije bio podvrgnut kritici prije samog cina, procvjetao je s najvecim uspjehom i pokazalo se da je to jedna od mojih najboljih . Teskoca je u tome, sto je jednom piscu neizmjerno tesko izraziti stvari rijecima, ako to mora uciniti u obliku razgovora. Mozete to uciniti s olovkom u ruci ili sjedeci ispred pisaceg stroja – tada se vec predmet pojavljuje uoblicen onako kako mora biti – ali ne mozete opisivati stvari koje se tek spremate napisati; barem ja to nisam mogla. Na kraju sam naucila, da nikada ne govorim nista o knjizi prije nego je napisana. Kritika je korisna nakon sto ste je napisali. Mozete se prepirati, mozete popustiti, ali barem znate kako je djelovala na citaoca. Medjutim, vas vlastiti opis, onoga sto cete tek napisati zvuci tako isprazno, da se smjesta suglasite ako vam se ljubazno kaze da to nece valjati…“ Da li iz tog razloga, ali ona nikada nije prihvatala na stotine molbi koje je dobijala da procita neciji rukopis i da svoje misljenje smatrajuci da jedan pisac nije merodavan da bude i kriticar jer svako ima svoje nacine da se izrazi. Usput, ona nije htela i da obeshrabri nekog mladog pisca ne zelevsi da bude nepravedna ako smatra da nesto nije po njenom knjizevnom ukusu. U to vreme Agata se ozbiljno pocela baviti mislju da bi mozda mogla biti profesionalni pisac. Jos uvek nije verovala da to vec jeste. Jos uvek je smatrala da je pisanje samo prirodna zamena za, kako ona kaze, vezenje ukrasnih jastucica.

a_79Pocela je na pisanje da gleda kao na zanat i na posao a na romane kao robu koju treba dobro prodati. O tome ona prica na jedan jako zanimljiv nacin: „Kad imate nesto, osjecate da to mozete dobro uciniti i da pri tome uzivate, zelite to i dobro prodati. Ako je tako morate tome dati dimenzije i izgled koji se traze… Ako zelite napisati knjigu, proucite kakvog su obujma i pisite unutar granica tog obujma. Ako zelite napisati odredjenu vrstu price za odredjenu vrstu casopisa, prica mora biti iste duzine i onakvog tipa kakvi se objavljuju u tom magazinu. Ako zelite pisati samo za sebe, tada je to druga stvar – mozete pisati na svaki nacin na koji zelite i u bilo kojem obujmu, ali tada cete se vjerojatno morate zadovoljiti samo uzitkom pisanja. Nije dobro zapocinjati sa uvjerenjem da ste bogomdani genije – neki ljudi to jesu, ali su oni vrlo rijetki. Ne, covjek je trgovac – trgovac u dobru i postenu zanatu. Morate nauciti tehnicke vjestine i tada, unutar toga zanata, mozete primjeniti vlastite kreativne ideje ali, morate se pokloniti disciplini forme…“ U tom periodu, pre nego su napustili i preselili se u Sunningdale Agata se dosta bavila i nekim drugim stvarima. Pohadjala je casove vajarstva, slikanja… pocela ponovo da pomalo komponuje… Nekim radovima je bila vrlo zadovoljna. Tada je napisala i jednu mracnu dramu koja nikada nije objavljena i koja je govorila o incestu. Svi su je odbijali recima da je tema vrlo neugodna. Tada je nastala i drama „Akhnaton“ koju je ona potpuno uoblicila tek desetak godina kasnije, ali koja takodje nikada nije izvedena. Odbijena je recima da je drama preskupa za izvodjenje i da u njoj nema dovoljno humora. Agati je ta drama bila jako draga ali nije vise insistirala na njenom postavljanju u pozoristu ni tada, a ni u godinama koje ce uspediti posle drugog svetskog rata kada ce se vise okrenuti pisanju za pozoriste. „Akhnaton“ je publikovan tek 1973. godine.

a_52Po objavljivanju „Tajne dimnjaka“ za „Bodley Head“ cime je ispunila svoju obavezu prema njima, potpisuje ugovor sa „Collinsom“ (danas „Harper Collins“) koji ce do kraja njenog zivota izdavati njene knjige. Spremajuci prvi za novog izdavaca, Agata uporedo pise jos neke kratke price od kojih su najpoznatije „Svedok optuzbe“ – od koga ce kasnije nastati pozorisni komad – jedan od retkih kojim ce sama Agata biti potpuno zadovoljna, odnosno koji ce biti snimljen u „Zlatnoj eri Holivuda“ i koji ce okupiti tada najpoznatija imena velikog platna, kao i pricu „Who Killed Ackroyd?“ koju ce samo godinu kasnije razraditi u roman po kome ce postati svetski poznat autor. Od kako su se vratili sa puta po svetu, Christijevi su stalno bili zaokupljeni problemima sa novcem, Archie je trazio posao, Agatha je pisala, Rosalind je rasla. Preselili su se. U jednom periodu se sve sredilo i bilo takoreci savrseno. Agatha je tada naslutila da nece potrajati. O tome kaze: „Jesam li shvacala da mozda nesto nije bilo sasvim u redu u jednolicnosti nasih dana? Mislim da nisam. A ipak je postojao neki nedostatak, iako mislim da to sebi nikada nisam priznala na odredjeni nacin. Nedostajalo mi je ranije drugarstvo nasih zajednickih trenutaka, Archijevih i mojih. Nedostajali su mi vikendi za kojih smo se vozili autobusom ili vlakom i istrazivali predjele…“ Agatha je sada mrzela vikende jer su joj bili najdosadniji. Archie je vikedima zeleo samo jedno – da golf. Tako je bila onemogucena da poziva u goste njihove prijatelje iz Londona jer je i on morao da bude prisutan a sto mu nije bilo pravo da zbog toga gubi svoje partije golfa, te su tada i pocele prve prepirke medju njima. Govorio bi joj: „Slusaj, pozovi bilo koju svoju prijateljicu ako zelis, ali nemoj pozivati bracne parove, jer tada i ja moram ciniti nesto za njih…“ U to doba to nije bilo lako uciniti jer su vecinu njhovih prijatelja cinili bracni parovi a ona nije mogla u goste pozivati zenu bez muza, jer to tada nije bilo prikladno.

Agathina prijateljica Nan Wats sa cerkom Judith
Agathina prijateljica Nan Wats sa cerkom Judith

Od tada krece njeno veliko prijateljstvo sa Nan Wats koju je poznavala jos iz Abneya gde je zivela njena sestra Madge. Naime, Nan je bila sestra Madgeinog muza Jamesa. Nan je bila tada udana za Huga Pollocka i imala je sa njim cerku – Judith. Madge je bila dobra prijateljica sa Nan Wats pa se i Agatha kao mlada puno druzila sa njom kada bi dolazila sestri u goste. Njena cerka Judith ce, kasnije kada je odrasla, godinama posecivati Agathu. Posle odlaska iz Abneya, nedugo zatim, Nan Wats se udala drugi put. Nan i njen drugi muz George Kan su cesto posecivali Christijeve vikedima u Sunningdaley jer je i George bio pasionirani igrac golfa tako da je Archie imao svoje drustvo a Agatha svoje. Sve vise se druzila sa Nan koja ce joj postati zadugo najbolja prijateljica. Te 1925. godine napustila ih je i Rosalindina guvernanta i Agatha je morala da nadje nekoga i za dete ali i za sebe jer joj je sve vise trebala pomoc u radu. „Tako je Charlote Fisher dosla k meni kao tajnica, a njena sestra Mary Fisher dosla je kao pomoc u nevolji kad je to bilo potrebno i ostale su sa mnom mnogo godina kao prijateljice i tajnice i guvernante i odane pomocnice i sve ostalo. Charlote je jos uvijek jedan od mojih najboljih prijateljica…“

a_126
Jimmy, James & Jack Watts

Kada bi Rosalind bila u skoli Agatha je diktirala Charlotti (ili Carlo kako su je zvali). U pocetku je to islo jako tesko i sporo. Agatha se seca: „Zurila sam nevoljno u okvir kamina i pocela izgovarati nekoliko pokusnih recenica. Zvucale su grozno. Nisam mogla izreci vise od jedne rijeci bez zastajkivanja i prekidanja. Nista sto sam rekla nije zvucalo prirodno. Ustrajale smo jedan sat… Poslije tog katastrofalnog pocetka stvari su krenule na bolje, ali sto se tice stvaralackog rada, obicno sam se osjecala bolje ako sam pisala rukom ili strojem. Cudno je kako vas slusanje vlastitoga glasa cini smetenim i nesposobnim da se izrazite. Diktafon sam pocela upotrebljavati tek prije pet ili sest godina (Agatha je autobiografiju pisala od 1950. do 1965. godine), kad sam slomila rucni zglob pa se nisam mogla sluziti desnom rukom. Tada sam se postupno privikla na zvuk vlastitog glasa…“

 a_66O tehnici pisanja Agatha dalje prica: „Nema sumnje da mi napor koji zahteva pisanje rukom ili strojem pomaze da se drzim predmeta. Mislim da je ekonomicnost izrazavanja narocito potrebna u detektivskim romanima. Covjek ne zeli cuti kako se ista stvar ponovno iznosi tri ili cetiri puta. Ali kad govorite u diktafon, primamljuje vas nesto da istu stvar ponavljate i opet ponavljate malo drugacijim rijecima. Kasnije to, naravno, mozete izbaciti, ali to smeta i unistava gladak tok pricanja koji covjek inace postize. Vazno je shvatiti da je ljudsko bice po prirodi lijeno i da zato nece pisati vise nego sto je apsolutno potrebno da izrece svoju misao. Naravno, za sve postoji ispravna mjera. Ja smatram da je prava duljina detektivskog romana 50.000 rijeci. Znam da izdavaci to smatraju suvise kratkim. Mozda se sami citaoci osjecaju prevarenima ako za svoj novac dobiju samo 50.000 rijeci – te je tako 60.000 ili 70.000 rijeci prihvatljivije. Ako vasa knjiga ispadne duljom od toga, mislim da cete obicno zakljuciti, kako bi bilo bolje da je bila kraca. Dalje, 20.000 rijeci za dulju novelu izvrstan je opseg ako se radi o thrilleru. Nazalost, trziste za price tog opsega sve je manje i manje i autori nisu bas posebno dobro placeni. Covjek stoga osjeca da ce uciniti bolje ako nastavi pricu i prosiri je do opsega romana normalne velicine. Mislim da tehnika novele nije uopce pogodna za detektivsku pricu…“

PRETHODNA STRANA

SLEDEĆA STRANA

Pogledano 72 puta, 1 pregleda danas
Oznake za ovaj tekst još uvek nisu postavljene.
%d bloggers like this: