Psihološki – romantični – ljubavni (ili kako vam drago) romani Agate Kristi

Mary Westmacott

Pored 66 kriminalističkih romana koji su joj doneli bezvremensku popularnost, Agatha je napisala i preko 100 kratkih priča, koje se takođe mogu podvesti pod kriminalistički žanr.  Pisala je i originalne drame a nekoliko desetina svojih romana i priča je sama adaptirala za izvodjenje u pozorištu. Sa svojih brojnih po egzotičnim krajevima vraćala bi se puna utisaka pa su tako nastale i neke knjige putopisa. Pisala je i pesme koje su objavljene u dve zbirke poezije. 1977. godine, godinu dana nakon smrti, objavljena je njena Autobiografija koja je nastajala godinama unazad. Pored svega toga u periodu od 1930. do 1956. godine je objavila i 6 romana pod pseudonimom Mary Westmacott. Sve do 1949. godine niko nije znao da je Mary zapravo Agatha, a tada je tajnu otkrio časopis “Sundey Times”.

Samo jedna osoba je odmah znala o kome se radi. Bila je to dobra prijateljica njene sestre Madge, a i njena, naravno – Nan Watts. Nan ju je jako dobro poznavala i prepoznala je njen stil pisanja. Barem je tako njoj rekla.

O tome kako je rođena Mary Westmacott i kako su nastali njeni romantično – ljubavni romani (mada bih ih ja pre nazvala psihološkim unutarnjim dramama) Agatha u svojoj Autobiografiji kaže:

„U početku je bilo uzbudljivo pisati knjige – djelomično zbog toga sto sam svaki put, budući da se nisam smatrala pravim piscem, bila zapanjena što sam u stanju pisati knjige koje se zaista objavljuju. Sada sam pisala knjige kao sasvim naravnu stvar, Bio je to moj posao. Ljudi ih ne bi samo izdavali – oni bi me čak tjerali da ih nastavim pisati. Ali, vječna čežnja da učinim nešto što nije moj pravi posao, stalno me je uzbudjivala; život bi zapravo bio dosadan da nije bilo tako. Ono što sam sada željela učiniti bilo je: napisati nešto što nije detektivska priča. Tako sam se, s priličnim osjećajem krivnje zabavljala pišući prvi roman pod naslovom Orijašev kruh („Divov hleb“). Govorio je uglavnom o glazbi i odavao tu i tamo da znam malo o tom predmetu s tehničkoga stajališta. Ocijenjen je dobro i prodavan pristojno za nešto što se smatralo „prvim romanom“. Uzela sam ime Mary Westmacott i nitko nije znao da sam ga ja napisala. Uspjela sam tu činjenicu zadržati u tajnosti petnaest godina…“ Tako je 1930. godine rodjena Mary Westmacott. Vec 1934. godine objavila je još jedan „drugačiji“ roman. Bio je to Nezavršeni portret („Unfinieshed Portait“). Pišući pod tim pseudonimom, do 1956. godine objavila je još četiri romana u istom stilu. Bili su to: Odsutan u proleće („Absent In The Spring“)-(1944), „Ruža i tisa“ („The Rose And The Yew Tree“)-(1948), „Ćerkina ćerka“ („A Daughter’s Daughter“) (1952) i Breme („The Burden“)-(1956).

Mary Westmacott

NEZAVRŠENI PORTRET

Imala sam uživanje da za sada pročitam četiri od ukupno šest ljubavnih romana Agate Kristi. Ona četiri koja su objavljena kod nas. Mada ih, u stvari možemo pre svrstati u neku vrstu psiholoških porodičnih drama, one vrcaju od emocija i pune su ljubavi raznih vrsta – ljubavi prema mužu, deci, roditeljima, braći, sestrama itd… Zato sam tu kategoriju ipak nazvala „ljubavni romani“. S druge strane, imala sam osećaj da bi prvo trebalo pročitati upravo roman „Nezavršeni portret“ i nisam pogrešila. Danima sam bila pod utiskom pročitanog štiva, a kako je prošlo mesec i po dana od tada, sigurna sam da cu moći da vam prilično verno i objektivno prenesem atmosferu tog romana. Da sam odmah tada pisala ovaj tekst, verovatno je da bih pod uticajem odredjenih opisanih dogadjaja možda veću pažnju poklanjala manje bitnim stvarima kada je ovaj roman u pitanju.

Verujem da se velika većina vas prvo susrela sa kriminalističkom literaturom Agate Kristi, što je i razumljivo s obzirom na broj napisanih romana i kratkih priča tog žanra. Verujte mi na reč kad vam kažem, da čitajući upravo ovaj roman, možda prvih dvadesetak strana razmišljate o tome da ga pisala ona ista koju poznajete, a onda kreće raskošan opis života glavne junakinje Silije i vi se jednostavno izgubite u vrtlogu njenih nadanja, lomova, stremljenja, borbe da vodi jedan ispravan život bez laži.

Naravno, činjenica je i da ako poznajete Agatu Kristi malo bolje, ako vas je ikada interesovao njen životni put, njena interesovanja, odnosi sa porodicom iz koje je potekla kao i sa sopstvenom porodicom koju je osnovala (prvi muž – drugi muž – ćerka) onda se neizostavno mogu postaviti neke paralele i vi na momente zaista imate utisak da čitate na neki način jedan nevešto zakamufliran autobiografski roman. Kad kažem nevešto, ne želim time da umanjim njegovu književnu vrednost ili da omalovažim njene literarne sposobnosti u koje smo se toliko puta uverili… Jednostavno mislim, da su njena unutarnja osećanja bila toliko jaka i da je tako snažno preživljavala svoju stvarnost da nije mogla tako lako da se i u pisanju distancira od sebe same. Ili nije želela.

Ovaj roman je objavljen 1934. pod pseudonimom Mary Westmacott, iste one godine kada je objavljeno i čuveno „Ubistvo u Orijent-Ekspresu“. Poznata književnica je do tada već stvorila ime u svetu književnosti sa desetak do tada objavljenih kriminalističkih hit romana. Do tada je već prošla prvi brak, dobila dete, prošla je kroz razvod (razloge razvoda znamo) i ostvarila svoj drugi brak sa Maksom. Sve se to sigurno odrazilo na pisanje ove knjige.

Okosnicu priče čini Silija, žena zrelog životnog doba koja preživljava krizu. Njena životna priča je sasvim jednostavna, jedna od onih koja se može svakome dogoditi a najčešće se u stvari i dogadja. U jednom, mučnom periodu svog života, Silija je rešila da napusti sve i ode negde gde će moći da se posveti samo sebi i da razmisli o svom životu. O njegovom kraju ili o novom početku. Sve su je više opsedale misli da nema snage da krene ispočetka i da je smrt jedini izlaz iz svega. Sav smisao života koji je imala, sve nade, sva stremljenja i očekivanja… sve je izgubila i nije postojala niti jedna nit za koju bi mogla da se uhvati. U takvom stanju, nju sreće mladi slikar Larabi, koji se zainteresovan za nju kao ženu, pokazuje kao dobar slušalac jedne noći. Silija mu priča svoju životnu priču počevši od samog detinjstva. U jednom momentu tokom samog upoznavanja ona mu  govori: „… U zvezdama je zapisano da ću doživeti najmanje sedamdesetu – a možda i duže. A ja se, naprosto, s tim ne mogu suočiti. Još trideset pet dugih, samotnih godina…“ Na njegov komentar da one ne moraju biti samotne i tužne ona mu govori da se upravo toga najviše i plaši „Samo budala smatra da je vatra nešto prijatno i toplo… Pojma nemaju o žiškama i požarima.“ … „Ovo je posve drugačije. Kad znate kako nešto izgleda ne želite da rizikujete. Medjutim, rizikovati zbog nečeg o čemu pojma nemate… u tome ima neke draži…nečeg pustolovnog. Na kraju krajeva, smrt bi mogla biti bilo šta…“ Larabi ne želi da je ostavi u takvom stanju samu, ostaje sa njom do jutra i slušajući njenu priču on i nesvesno kao umetnik pravi portret njene ličnosti.

Njena priča ide preko detinjstva i odnosa bratom Sirilom, majkom i ocem. Oduvek je htela da bude dobra i primerna. I zaista je bila dobro dete, tiho… Bila je srećna igrajući se sama sa sobom i nije dosadjivala starijima da joj posvete više pažnje. Jedina ružna stvar u njenom detinjstvu bili su snovi – snovi o Puškaru – čoveku jake kose sa patrljicima umesto ruku, prodornih plavih očiju koji je tim patrljcima od ruku držao pušku… Jako ga se bojala… Vremenom, on se i dalje pojavljivao u njenim snovima koji su započinjali lepo u krugu njene porodice a onda njen jezivi osećaj da je neko od njenih najmilijih u stvari Puškar… Budila bi se uz vrisak… Uvek je imala jaka osećanja… Interesantan je odnos sa njenom najboljom drugaricom Margaretom, kao i prvo suočavanje sa „Pogrešnim Partnerom“ na časovima plesa, njena bezgranična prema ocu, a pre svega prema majci koja je sve svoje slobodno vreme posvećivala ćerki…

Sledeca faza njenog života je život u Francuskoj u periodu kada se razvijala u mladu devojku, zatim jedno vreme boravak kod bake u Vimbldonu dok su njeni roditelji bili u Egiptu zbog očevog narušenog zdravlja. Baka joj je pričala čudesne priče o svojim roditeljima i ljudima kojih se sećala i sve te priče uglavnom su se završavale pričama o smrti jer baka nije imala mnogo svojih živih prijatelja. Silija se toliko bila navikla na te bakine priče da bi je i u sred priče prekidala rečima: „I onda je umro, je li tako bako?“… Ubrzo je umro i Silijin otac, kada je imala deset godina. Njena majka je dugo bila neutešna i kako je Silija zaključila nikada više nije bila ista.

Sledi život sa majkom u ogromnoj kući sa vrtom. Iako su se njihove novčane prilike smrću oca jako promenile ona nije dala majci da prodaju kuću. Potom ponovo odlaze u Pariz da bi se Silija iškolovala do kraja i ona odlazi u pansion za mlade devojke a zatim zimu sa majkom provodi u Egiptu. Već joj je šesnaesta. Tada dobija i prvu ponudu za brak koju odbija uvredjena što ju je mladi kapetan Gejl zaprosio preko majke, a ubrzo je prosi i dosta stariji major De Berg i tada je ona bila gotovo pripravna da se uda ali je u jednoj sekundi shvatila da ne može da se uda za totalnog stranca… ali je priznala da je bio prvi muškarac koji je u njoj uskovitlao neka osećanja… Zatim slede odnosi sa još nekoliko muškaraca kao i njeno veliko prijateljstvo sa Piterom Mejtlendom. Kada ju je mladi farmer Džim Grant sa kojim se neko vreme vidjala i koji joj je bio jako drag zaprosio i ona pristala, pojubili su se. Bio je to njen prvi poljubac koji ona opisuje: „Bilo je to kao da sam poljubila Sirila“ (brata)… Ubrzo se i verila se sa Džimom. On je bio čovek kakvog je oduvek htela za muža – mlad, spretan i pun ideala… Veridba je ubrzo i raskinuta jer joj je Džim bio dosadan… A onda je usledio njen prvi pravi sveprozimajuci poljubac i njena iznenadna želja da se uda za Pitera Mejtlenda. No, Metjlend joj daje vreme da još malo razmisli i kada je otputovao posle godinu dana ona se udala za Dermota – muškarca koji je uvek bio u stanju da se izbori za ono sto želi pod bilo kakvim okolnostima. Kao i Piter i on je bio vojnik.

Onda je došao rat i Silija se zaposlila kao bolničarka. Baka se preselila kod nje i kod majke. Ranjeni Dermot vraćen je kući. Oni se venčavaju i kreću u samostalan život. Život joj se tada činio kao najblistavija avantura. Ubrzo je shvatila da čeka bebu i mislila da će Dermotu biti drago zbog toga ali nije… „…Ne želim bebu, mislićeš sve vreme samo o detetu, a nimalo o meni. Sve žene tako čine. Samo se zakopaju u kuću i sve vreme petljaju sa bebom. Potpuno zaborave na svoje muževe…“ Mrzeo je bebu jer ona zbog nje ima mučnine i loše se oseća, više nije lepa kao pre a i plašio se i da bi ona mogla umreti na porodjaju… Bila su to neka nova iskustva za Siliju… A onda je umrla baka i njena majka je ostala sama… Silija je otputovala kod majke i porodila se u onoj istoj sobi u koj se i sama rodila pre 22 godine… Kad su joj narednog jutra doneli ćerku … “ nije se osetila ni kao supruga ni kao majka. Osećala se kao kakva devojčica koja se vratila kući posle neke uzbudljive, ali zamorne zabave…“ Silija, Dermot i njihova tek rodjena kćer Džudi posle mesec dana se useljavaju u svoj mali iznajmljeni stan… A onda je usledio prvi problem u braku i prve Silijine suze… Bili su na nekoj zabavi i ona se dobro provodila, smejala i zabavljala a on joj je prigovorio da njeno ponašanje nije bilo u redu… Osetila je strah i od njega i njegovog ponašanja a istovremeno i strah da ga ne izgubi… Onda je Dermot krenuo da sa kolegama sa posla sve češće ide na golf i sve češće je dolazio kuci jako kasno da bi jednom prilikom najavio da će ceo vikend provesti sa prijateljem na jednom terenu… Ubrazo je izostajao iz kuće svakog vikenda… I dalje je imala Dermota kao ljubavnika, noću u postelji kraj sebe ali joj je neostajao Dermot kao prijatelj i drug i njihovo druženje i zajednički boravak u kući…

U svojoj usamljenosti sve vise se okretala Džudi i njenom odrastanju. Džudi je bila potpuno drugačija od nje. Nije imala nimalo mašte niti je volela priče i bajke. Džudi je po Silijinim merilima bila isuviše zdravorazumsko dete i bavila se isključivo realnim stvarima. Možda je to bila i sličnost sa ocem jer su Dermot i Džudi iznenada počeli sve više da se druže i Džudi je sve vreme bila sa ocem dok je ovaj bio u kući. Jedino je tražila Silijino prisustvo kada bi bila bolesna. I njena majka Mirijam bi uživala u svojoj unuci, mada je naravno primećivala različitost u odnosu na Siliju, prijalo joj je društvo njene unuke…

Kako joj je jako nedostajao Dermot i druženje sa njim, Silija je počela da piše… zaista rešena da napiše knjigu…. Dermot je počeo bolje da zaradjuje i njihov standard se popravio. Džudi je rasla a Silija je želela još jedno dete… Posle jedne kraće svadje kada se Dermot usprotivio, Silija se pomirila sa sudbinom jer je osećala da više voli njega od bilo koje bebe… Njena koju je pisala ubrzo je objavljena… a majka umrla dok je sa Dermotom bila na odmoru u Italiji… Osećala se tako sama. I Dermot i Džudi su u stvari za nju bili stranci. Promenila se, ne toliko fizički, ali „… sve u njoj kao da se sasušilo. Bila je nalik na pokvareni časovnik. I Dermot i Džudi uočili su promenu i nije im se dopadala“…

Otišla je u kuću gde je živela njena majka, a i ona sama nekada. Kuća puna uspomena. Šta se to još moglo desiti u njenom životu? Sve više je mislila o budućnosti – Dermot će zaraditi još više para, kupiće još veću kuću, možda imati drugo dete, Džudi će odrasti… Dermot će i dalje igrati golf… A ona nikada neće videti daleka mesta za kojima je čeznula – Indiju, Kinu, Japan, Persiju… „Kada bi, samo, čovek mogao biti slobodan – potpuno slobodan – bez ičega, bez poseda, kuće, muža ili dece, bez ičega što ga zadržava, što ga vezuje i odvlači mu srce…“ Tako je želela da može negde da pobegne… Nedostajao joj je neko sa kim bi mogla da razgovara… Kada je posle izvesnog vremena srela Dermota shvatila je da on nije onaj isti čovek i odmah joj je rekao da je upoznao drugu ženu i da se više ne oseća sposobnim da na pravi način brine o njoj i Džudi… Silija mu ipak govori da malo razmisli o jedanaest godina njihove sreće i ovom mesecu zaludjenosti drugom ženom i da sačeka malo sa odlukom, ali on u njegovom stilu govori da „ne može da podnese napetost čekanja“… Silija ga pusta da ide, ali mu ne daje razvod.

Ovde sada nailazi jedan deo romana koji me je neodoljivo podsetio na Agatin tajanstveni jedanaestodnevni nestanak… Naime, u ovom romanu Silija je sama sa Džudi, Dermot je otišao a ona tumara noću po praznoj i mračnoj kući ne shvatajući šta to traži – a onda joj je sinulo – ona traži svoju majku. Morala je da pronadje svoju majku. Oblači se na brzinu, uvija u kaput, stavlja šešir, uzima majčinu fotografiju s namerom da ode u policiju i prijavi njen nestanak a kad joj policija nadje majku sve će opet biti u redu. Kiša je padala i ona je dugo hodala i više nije mogla da se seti gde je pošla a kad se napokon setila nije mogla da se seti majčinog imena… Danima su doktori brinuli o njoj… a onda kada se oporavila rešila je da ih potpuno napusti i Dermota i Džudi. Oni su se tako dobro razumeli i biće im dobro jedno sa drugim… Sledi deo u knjizi koji me je podsetio na novinske napise te 1928. godine (Agata je tada imala 38. godina isto kao Silija u romanu)… „…Obišla je ćerku, poljubila svog vernog psa i izašla iz kuće. Koračala je ubrzano i stigla do mosta gledajući reku kako promiče ispod nje. Čitav svet je bio surov. Po njoj, reka je bila bolja. Uspela se na ogradu i skočila. Spasio ju je jedan mladić. Novi pokušaj samoubistva joj nije više padao na pamet ali se nešto u njoj prelomilo i rešila je da Dermotu da razvod za kojim je tako čeznuo…“

Džudi je rasla i sve više se odvajala od majke kriveći nju za razvod toliko da joj je jednom rekla: „Ti si ta koju tata ne voli. On voli mene.“ Silija je osećala da je izneverila ne samo sebe već i svoju ćerku. Džudi se mlada udala i Silija je bila slobodna da radi sta želi. Znala je samo da joj ne pada napamet da se ponovo uda i možda opet prolazi kroz sve… Nije želela drugog muža a ni ljubavnika iako joj se to na mahove činilo kao sasvim razumno. Nadala se da će naučiti da živi sama. Medjutim upoznala je jednog divnog čoveka, poznatog hirurga. Nekoliko godina su bili u vezi jer je ona odbijala da se uda za njega čak i posle Džudine svadbe. Pristala je i noć uoči venčanja su izašli na večeru. Majkl ju je poljubio i rekao da je lepa i zamolio da nikada ne prestane da bude lepa. Bile su to iste reči koje je i Dermot njoj uputio pre mnogo godina. Pobegla je i ostavila ga bez reči objašnjenja. Nije mogla ponovo da prolazi kroz sve i da živi u strahu. Nije bila više nikome u stanju da veruje. Nije uspevala da živi sama u miru ali nije mogla ni da živi sa nekim niti da se suoči sa mišlju da će morati da na taj način živi još trideset godina… Tako je i došla na ovo samotno mesto gde je srela slikara Larabija… koji više ne slika jer je u ratu ostao bez šake… Ispružio je ruku iz svog rukava i ona je ugledala patrljak umesto ruke… Silija se konačno suočila sa Puškarom…

ODSUTAN U PROLEĆE

Koliko god da je roman „Nezavrseni portret“ saga jedne porodice, ispricana iz ugla zene koja opisuje dve generacije iza sebe, svoju baku i majku, a i generaciju ispred sebe – svoju cerku i da bismo ga mogli nazvati „zenskim rodoslovom“ na nacin Agate Kristi – toliko je roman „Odsutan u prolece“ portret jedne zene koja u trenucima kada moze da se osloni samo na sebe i kada se nadje u situaciji da nista oko nje ne moze da joj okupira niti jedan minut u danu – pocinje da shvata da je iako okruzena porodicom zapravo sama i da u svojim zrelim godinama tek pocinje da traga za sopstvenim identitetom.

Dzoan Skadamor se vracala iz posete svojoj cerki koja je sa muzem zivela u Bagdadu… Iz Bagdada je stigla lokalnim vozom do stanicnog svratista gde je trebalo da sutradan presedne u turisticki auto koji je kao deo konvoja isao Tel Abu Hamid odakle je kretao voz koji ide iz Istambula. Dzoan je razmisljala o svojoj cerki Barbari koju je upravo ostavila, o drugoj kceri Everil koja je lagodno zivela u Londonu i sinu Toniju koji je gajio pomorandze u Rodeziji, o muzu Rodniju koji je sam ostao kod kuce u Londonu bez ikoga da brine o njemu dok je ona odsutna. Da, mislila je ona – oni su sretna porodica.

Vec po dolasku u stanicu, u velikoj trpezariji srece svoju skolsku drugaricu Blansu, koju nije videla godinama. Brzo su iscpli teme iz mladosti, sva secanja i ljude koje su zajednicki poznavali. Nije bas odobravala Blansin nacin zivota i slobodno ponasanje i bila je sretna kada joj je ova rekla da ide za Bagdad a ne za London. Dzoan ne bi znala kako bi podnela njeno prisustvo pet dana. Tokom vecere Dzoan govori Blansi: „Cesto pozelim da mi je samo nedelju dana da nemam bas nista da radim.“ Blansa, koja je imala mnogo vise zivotnog iskustva od Dzoan joj je nesto kasnije prokomentarisala: „Ako danima i danima ne bi imala ni o cemu drugom da razmisljas do o sebi – pitam se sta bi sve otkrila?“…

Blansa je otputovala u Bagdad a Dzoan je krenula na zapad. Ali, stigla je samo do Tel Abu Hamida. Kisa koja je danima padala razrovala je puteve i prugu… Poslednji voz je otisao a sledeci voz je kasnio. Dzoan je bila primorana da produzi svoj boravak u mestu koje se u pravom smislu reci nalazilo „na kraju sveta“. Niko osim nje nije se zadrzao u tom mestu. Ona je bila jedini putnik. U svratistu, sluga Indijac, kuvar, jedan mali Arapin i gomila kokosaka u dvoristu. Oko male zgrade dokle god pogled dopire, ako izuzmemo bodljikavu zicu s druge strane svratista pored koje je se nalazila zgrada stanice i rezervoar za vodu, njen pogled je hvatao samo brda u daljini i nista vise – nema drugih zgrada, rastinja, drugih ljudi, nema telefona, telegrafa… Nema nikoga ko bi po ovom pasjem vremenu dosao ovamo… Dzoana i tri stranca od kojih je jedino sa slugom Indijcem mogla da razmeni po koju rec na njegovom losem engleskom… Dzoana se pitala kako da ispuni dan – resila je da zavrsi sa citanjem knjige koju je ponela, a mogla bi i da napise nekoliko pisama… Kisa je prestala i granulo je sunce ali joj je Indijac rekao da bar pet – sest dana voz nece pristici jer se popravlja pruga…

Sutradan, kada je shvatila da je procitala knjigu i potrosila sav papir za pisanje resila je da se proseta – ali gde…? „Bas je cudno ovako hodati… nema kuda da se ide…“ – pomislila je… Na trenutak je bila sretna sto je propustia voz. Dvadeset cetiri sata potpunog mira i tisine ce joj itekako prijati… Nesvesno, pocela je da misli na svog muza Rodnija i na to kako ce mu se javiti iz Istambula cim stigne tamo da mu objasni zasto kasni i da se ne brine… A onda su se misli nadovezivale jedna na drugu. Dzoana se secala njihove mladosti, ranih dana braka, Rodnija na poslu koji je mrzeo… On je oduvek zeleo da bude farmer a onda je neocekivano stigla ponuda njegovog ujaka da ga ceka partnersko mesto u njegovoj advokatskoj kancelariji. To je bila ponuda koja se ne propusta i Rodni ju je nevoljno prihvatio. Godinama, postao je uspesan i jako cenjen a i bogat, ali je za njega i dalje zvuk goveda koji je dopirao sa stocne pijace bio lepsi od zvuka zveckanja para… Dzoan to nije mogla da shvati…

Prekosutra dok se setala i upijala u sebe toplinu sunca, Dzoan je razmisljala o cerki Barbari koju je upravo ostavila u Bagdadu, o njenom muzu i tek rodjenoj bebi i u tim mislima se vratila na period kada je Barbala bila mala, pa malo starija pa kada im je saopstila da se udaje i setila se kako ni ona ni Rodni nisu odobravali taj brak. Imali su oboje utisak da ona zapravo nije volela Vilijama vec joj je to bio samo nacin da ode od kuce… Dzoan je razmisljala i o svom nedavnom boravku kod cerke i bilo je tu nesto sto joj se nije bas dopadalo…

O cemu bi jos mogla da razmislja – pitala se? Pretrazivala je um, trazeci neke teme za koje nikada nije imala dovoljno vremena ali nista joj sada nije delovalo vazno … Zalila je sto nije ponela vise i sto nema nekoga makar da razgovara sa njim, pa cak bila to i Blansa…

Kada je stigla na mesto iz koga nece moci da se makne narednih pet dana, Dzoan je bila sretna jer eto, napokon ima malo vremena za sebe i opustanje. Posle dva dana – svaka tema koje bi se dotakla u svojim mislima izazivala je kod nje uznemirenost i zavrsavala bi svoje misli recenicom – Ne zelim o tome da razmisljam? Sta je to saznavala Dzoan tokom svojih setnji pustinjom oko svratista? Pojavljivali bi se detalji – one sitnice koje obicno zanemarimo, neciji pogled, sjaj ili tama u oku, necije drzanje, pokret rukom, neka mala rec koju nam je neko uputio intonirajuci je na ovaj ili onaj nacin. Za pet dana Dzoan je prosla ceo svoj zivot sa Rodnijem i decom i nadasve period kada je Rodni imao slom zivaca pre nekoliko godina kada su joj deca prigovarala zbog toga… Setila se Tonijevih reci: „Trebalo je da ga odavno izvuces odande. Zar ne znas da on mrzi taj posao? Zar bas nista ne znas o ocu?… Ponekad imam utisak da ti ne znas nista ni o kome…“ Vise nije bila nimalo sigurna da su oni sretna porodica i to saznanje je za nju bilo jako bolno…

Ona nije zelela da razmislja o tome „…ali nije lako kontrolisati cudne delice misli koje ti izviruju na povrsinu pameti, poput gustera koji izviruju iz rupa…“ Htela je da se opusti i iskoristi ovih nekoliko dana da se odmori. Nije htela da razmislja ni o cemu – da je makar imala karte da redja pasijans ili sah, bilo sta… Nije zelela samo da sedi i da razmislja… Setila se skolske upravnice, gospodjice Giblej, i njenih reci:“Nikakvo dokono razmisljanje… Ne prihvataj stvari onakve kakve ti se ucine na prvi pogled, jer je to najlakse i zato sto bi moglo da te postedi bola… Zivot treba proziveti, a ne svojevoljno tumaciti…“ ali Dzoana nije znala kako da spreci svoje misli da joj nailaze…

Pokusala je setajuci pustinjom da recituje pesme, da se priseca davnih stihova da bi skrenula svoje misli na nesto drugo, ali je time samo pokrenula lavinu i otvorila neka druga pitanja… Da li je zelela da prestane da misli da bi sebe postedela bola? Zasto su njene misli bile bolne? Sta je ona to potiskivala godinama u sebi i sto nije zelela da prihvati – da je Rodni zapravo ne voli i da je deca ne postuju… Da li je ona u stvari razumela Rodinija i svoju decu? Da li je zelela da ih prihvati takve kakvi jesu sa svim zeljama, stremljenjima i osecanjima ili je zelela da ih modifikuje po sebi kako njoj odgovara? Da li je ona bila sebicna u stvarnosti ili je samo zelela da stvori takvu sliku porodice za sebe da bi manje patila? Sta je to bilo u pitanju da se Dzoana tako uznemirila? Zasto je ona sve ove godine uljuljkivala sebe i ulepsavala svoju stvarnost…?

„Daleko bejah, a prolece bilo…“ Dzoani su se stalno ti stihovi motali po glavi iako je bio novembar… Citajuci i ovaj roman, na momente mi se nametala paralela sa zivotom Agate Kristi i na onaj njen misteriozni nestanak? (od 3. do 14. decembra 1926. godine) Da li se i ona sama osecala kao Dzejn Sakadmur kada je tih nekoliko dana bila okrenuta samo sebi i svojim mislima? Do kakvih je saznanja dosla i zasto nikada nikome kasnije nije zelela da prica o tome i zasto je svaki intervju uslovljavala pricom da ne zeli rec da kaze o privatnom zivotu… Cak ni u svojoj Autobiografiji nije htela da makar malo objasni te tajanstvene dane „odsustva“…

Suocena sama sa sobom – onom koju je napokon srela i upoznala na pravi nacin, shvativsi i prihvativsi svce svoje greske, Dzoana smatra da je ovo putovanje odnosno boravak u pustinji bio neka vrsta prosvetljenja i odlucuje da se po povratku kuci promeni i da zamoli Rodnija za oprostaj i da se potrudi da sredi odnose sa decom trudeci se da ih vise razume… i da proba da pocne zivot od pocetka bez obzira na godine… Stigavsi u ona ponovo za jedan dan odlaze susret sa Rodnijem… Iz hotelske sobe zove kuci u Krejminster da javi da je stigla i da dolazi sutra… i opet pravi gresku – nastavlja da razmislja… I u ovom okruzenju sada njene misli imaju svoj, sada sasvim drugaciji tok…

BREME

Breme, ili u ovom slucaju breme ljubavi – donosi nam pitanje – da li je teze voleti ili biti voljen i koliko je koju primamo za nas ipak obaveza da na odredjeni nacin odgovorimo ili makar uspesno balansiramo…

Lora Frenklin je bila cudno dete… Jos na krstenju svoje sestre Sirli imala je zelju da ta beba umre isto kao sto je umro Carls njen stariji brat koga su otac i majka obozavali. I sad je opet imala utisak da obozavaju Sirli i pozelela je da rasiri svoje male ruke u kojima ju je drzala i da se to sicusno stvorenje razbije o kamene ploce crkve… Ona je bila tiho, dosadno, nezeljeno drugo dete koje je doslo na svet suvise brzo posle prvog. Kako je rasla osecala je da su prema njoj samo ljubazni ali da su Carlsa voleli… Kako su svi vise voleli Carlsa tako je Lora resila u svojoj maloj glavi da vise od svih drugih voli sebe… a onda je Carls umro od decije paralize i Lora je zamisljala prizore pune neznosti i osecanja koje dobija od svojih roditelja a koji su malo verovatni kada su oni bili u pitanju… Iako im je sada bila jedino dete znala je nagonski da je nikada nece voleti kao Carlsa. A onda se rodila Sirli. Jedinog pravog prijatelja imala je u gospodinu Baldiju koji je bio profesor na obliznjem univerzitetu i prijatelj njenog oca koji je cesto dolazio u njihovu kucu ali i za vecinu ljudi iz svog okruzenja prilicno neobican, cudnog, nekonvencionalnog ponasanja, usamljenik, nezenja i dzangrizalo…

Jednom prilikom, vracajuci se od posete profesoru Baldiju, mala Lora je svratila do crkve, zapalila svecu i zamolila Boga da dopusti njenoj maloj sestri, jos uvek bebi da ode u raj… Stigavsi kuci tiho je sapnula kraj Sirline kolevke: „Uskoro ces videti Carlsa…“ Posle nekoliko nedelja dok su otac i majka bili odsutni jedne noci je buknuo pozar. Zapalilo se i izgorelo celo jedno krilo zgrade. Lora je iz pozara spasila bebu Sirli puzeci preko krova i rizikujuci svoj zivot… Posle svega sto je napred receno, logicno sledi pitanje – zasto? Sutradan, Lora je sedela pored Sirline kolevke svecano govoreci profesoru Baldiju: „Nikada necu dozvoliti da bude povredjena, nikada. Celog zivota brinucu se o njoj…“

Dvadeset godina kasnije Sirli se vracala kuci sa partije tenisa i razmisljala o kuci i o domu o lepim i ugodnim stvarima koje su je okruzivale iako ih nije zelela i iako se nije ni trudila da ih dobije – sve te lepe stvari su je u stvari pritiskale. Pocela je da ih oseca kao breme… Za to vreme, dvadesetosmogodisnja Lora razgovara sa osamdesetogodisnjim Baldijem o muskarcima i o tome zasto se ne uda… Baldi joj govori: „Ti zelis da volis – ne da budes voljena – i usudjujem se da kazem da tu ima necega. Biti voljen je opterecenje.“… Uskoro je Sirli upoznala jednog mladica i uz dosta Lorinog protivljenja i premisljanja dobila dozvolu da se uda… Ali, Lora je brinula i dalje o Sirli a Baldi je brinuo o Lori… Lora je odivek bila ta o kojoj je on brinuo…

Ubrzo, Sirli u braku ima prve vece probleme? Sme li Lora da se umesa? Sme li Sirli da umesa Loru? Jedno zna – ona se nikada nece razvesti od svog muza. Ona je njegova zena. Sirlini problemi su sve veci a muz joj zbog ozbiljne bolesti uskoro dospeva do bolnice… Lora odlazi kod Sirli da bi brinula o njoj. Ponovo… Da li je ikada i prestajala…? Pred put, Baldi joj govori: „Lora, ti lako padas na srceparajuce price. Onom ko sazaljeva samog sebe nisi potrebna jos i ti da ga sazaljevas. Samosazaljenje je prakticno zanimanje sa punim radnim vremenom…“ Uskoro, Sirli se sa muzem invalidom vraca kuci kod Lore. Pocinju zajednicki zivot. Lora koja voli Sirli i Sirli koja je voljena i Sirli koja voli svog muza i njen muz koji je voljen i njen muz koji voli samo sebe… Toliko likova a samo troje ljudi u kuci… Ubrzo se desava tragedija…

Posle nekog vremena radnja se prebacuje na egzoticno ostrvo gde doktor Luelin Noks upoznaje tajanstvenu mladu Engleskinju koja se pocesto druzi sa casom brendija. Njen muz, ser Ricard Vajlding je cuveni pisac i imaju jako veliko imanje na ostrvu. Luelin je tu dosao da se odmori od sveta i trebalo mu je neko mesto gde ga niko nece prepoznati. On je bio sirom sveta poznat kao medijum. Oseca strahovit poriv da razgovara sa mladom zenom i da je upozori na nesto sto ce joj se desiti. „Primetio je koliko je mlada. Ne samo mlada po godinama, vec mlada u smislu nezrelosti. Kao da je normalni razvoj ruzinog pupoljka zaustavio mraz – i dalje je izgledao normalno, ali se, u stvari, dalje nece razvijati. Nece ni vidljivo uvenuti. Jednostavno ce, posle izvesnog vremena, pasti na tle, neotvoren…“… Luelin je upoznaje, sve cesce se srecu i razgovaraju. Ubrzo upoznaje i njenog muza i ovaj deo knjige je prepun rasprava o zivotu uopste i prepun dobrih misli i recenica koje bi trebalo citirati i zapamtiti, za sta je ovaj prostor ovde jednostavno mali, sto je samo jos jedna preporuka da ovu knjigu obavezno procitate ako vam dodje do ruke…

U tim razgovorima Luelin se vraca u svoje detinjstvo i jos jednom kroz pricu sa ser Ricardom prolazi svoj zivot od sasvim normalnog detinjstva i mladosti i periode kada su prvi put pocele da mu se javljaju vizije o ljudima i dogadjajima oko njega… Tri jake vizije koje je imao na samom pocetku ticu se samo njega. Dve su se vec desile i obelezile su na neki nacin njegov zivot… U trecoj viziji on vidi mladu zenu, plamen vatre iza nje i veliku kamenu crkvu… Mi znamo: Lora ili Sirli… To je ta veza… Ali on ne zna…

Posle petnaest godina bavljenja „prenosenjem poruka“ i drzanjem na hiljade predavanja sirom zemlje i sveta on se toliko izmorio i propao i fizicki i psihicki. Doktori su mu zabranili da se bavi istim poslom i da ce ga to ubiti… Dugo se lecio po sanatorijumima dok nije stigao na ovo ostrvo…. i sada i ne znajuci i dalje radi isti posao pokusavajuci da spasi sebe ali i zenu ser Ricarda Vajldinga. Ko je ona i kakve veze imaju ove dve naizgled nepovezane price i kako ce se Lora sresti sa Luelinom i kakve ce to posledice imati po njihove zivote… saznacete iz ovog odlicnog psiholoskog romana neprevazidjene Agate Kristi…

Sta su znacile Baldijeve reci koje je na samrti uputio Lori: „Nije trebalo da se mesas…“ i zasto uvek mislimo da znamo sta je najbolje za druge… Koliko poznajemo ljude oko nas, pa cak i ako su nam zaista bliski…? Da li smo svesni toga da svako od nas drugacije vidi jednu istu osobu…? Da li neko u cetrdesetoj godini zaista moze da zapocne sasvim novi zivot izgradjujuci drugacije odnose i menjajuci svoj pogled na svet…? „Osmehnula mu se. Osetila je njegovu i brigu. Bila je zeljena, onako kao sto je u detinjstvu zudela da bude zeljena. I iznenada, gotovo neprimetno, ramena joj se malo opustise, kao da je neko breme, lako breme, ali ipak breme, bilo spusteno na njih. Prvi put je osetila i shvatila tezinu ljubavi…“

DIVOV HLEB

Evo je pred nama ponovo Agata Kristi – ne ona koju poznajemo – vec ona koja to stvarno jeste. Neponovljivo i na jedinstven nacin opisana je tragedija genija koji tek na polovini svog zivotnog puta otkriva svoj profesionalni poziv i njegov pokusaj da u jednom momentu ima sve – uspeh u karijeri, pokusaj da od propasti sacuva „Velmosku patiju“ (citaj „Ashfield“) i da ostvari i sacuva pravu ljubav… Ne – on ne zeli tek nesto od toga. On zeli sve!!! Cega ce morati da se odrekne?

U jednom momentu on ce na dohvat ruke imati sve a onda ce se svega odreci, necega svesno a necega ne, tek pred nama je izuzetan roman o traganju za smislom zivota. To je onako ukratko, najopstije sto se moze reci, jer ovaj odlican roman, mada na sredini malo razvucen, na poslednjih stotinak stranica vas prosto mami svakom recenicom da citate i dalje i ne ispustate ga iz ruke bas kao ni njene detektivske romane na koje ste navikli. U svakom slucaju preporucujem za citanje i posle romana „Nedovrseni portret“ koji je i dalje moj favorit kada su u pitanju njeni psiholoski romani, smatram ga najkompletnijim romanom.

Na pocetku knjige Agata je napisala: „Uspomeni na mog najboljeg i najiskrenijeg prijatelja – moju majku“. Nas junak knjige, mali, a kasnije i veliki Vernon Dejr nije bas voleo svoju majku. Dobro, ne mozemo to bas tako nazvati – jednostavno on nije voleo njenu prema njemu koja ga je gusila i sputavala. Uzasavao se njenih poljubaca i zagrljaja koji su ga stezali… ali ju je u sustini voleo. Kad je odrastao, kako je jednom prilikom rekao – nije bas imao zelju da je vidi, ali je zeleo da zna da je dobro i da je srecna… On je bio ljubazno, fino vaspitano dete i sve je prihvatao mirno bez protivljenja ali se od malih nogu bunio ne prihvatajuci sa radoscu bilo kakav fizicki kontakt sa svojom majkom.

Imao je (bas kao i Agatha) svoje malo carstvo – deciju sobu i veliki vrt i svoju Dadilju koja je za njega bila isto sto i Bog i izmisljene drugare u igri za koje je samo on znao, pre svega Gospodina Grina, Pudlicu i Vevericu… A onda je spoznao strah, pravi veliki strah od Zveri… Bila je crna i velika sa velikim belim zubima. Nema veze sto je stajala u velikom salonu i sto su je svi zvali „klavir“. To je za njega bila Zver koja ispusta grozne zvuke… Nikada nije hteo da sedne za klavir i da uci da svira. Plakao je i otimao se. Prestali su da ga teraju. Setimo se samo kako je i Agatha sama imala strah od javnih nastupa kada bi trebala da nesto izvede na klaviru. Kako je napisala u svojoj „Autobiografiji“ jednom se cak i razbolela pred jedan javni nastup samo da ne mora da svira pred drugima.

Jednom, dok je jurio po vrtu i okolnoj sumi, Vernon je kroz granje ugledao Zver (radnici su podizali klavir sa spoljne strane kuce do salona na spratu)… Ubedjen da ga „Zver“ juri i da ce ga prozdrati ako ga stigne, poceo je besomucno da trci. Pao je i polomio nogu. Mesecima ga je negovala sestra Frensis koju ce pamtiti do kraja zivota i dane provedene sa njom kao najdraze u detinjstvu. Tada mu je rekla: „Ti si pobegao, sto je stramota, zar ne? Mnogo bi bilo bolje da si ostao i gledao. Uvek je najbolje gledati. Posle mozes da bezis – ali obicno to covek vise ne zeli. Stvari nikada nisu tako strasne kada su ispred nas, nego kada su iza. Upamti to. Svet izgleda strasno kada ti se nalazi iza ledja i kada ga ne vidis. Zato je najbolje okrenuti se i suociti sa tim stvarima – tada obicno shvatis da tu nema niceg strasnog…“

Vernon je i po osobinama i izgledom vise licio na oca, ali je obozavao i majcinu crvenozlatnu kosu koja se presijavala na suncu. Mojra je licila tada na bica iz njegove knjige bajki. Samo tada ce ona biti njegova majka, ona koju voli i koju obozava.

Onda je njegov otac iznenada morao da ih napusti. Tada ce Vernon shvatiti tako malo, ali ce mu kasnije biti jasno da je otac bio slaba licnost i da nije mogao da se odupre carima drugih zena… Bile su tu prvo njihova sluzavka Vini, a zatim i sestra Frensis… Njegova majka je zahtevala da on ode. Ne birajuci reci svadjala se sa ocem, cak i pred njim. Ona nije zelela razvod – jer u stvari nije htela da mu da slobodu i mogucnost da bude sretan daleko od nje sa nekom drugom zenom. Ona je samo htela da ga skloni od Vernona. Njegov otac Volter je sve vise bio van kuce. Dolazio je tek na spavanje.

Njihova kuca i posed, „Velmoska opatija“ bila je stotinama godina u posedu oceve familije i njegovoj majci nije znacila nista. Kada je njegov otac odlazio na ratiste u Juznu Afriku, Vernon je imao sedam godina. Otac ga je odveo do rusevina starog zamka na imanju i ispricao mu pricu o „Velmoskoj opatiji“ i rekao mu da ce ona pripasti njemu ako on pogine u ratu. Volter je tada vise nego ikada bio svestan saznanja da je upravo „Velmoska opatija“ bila uzrok tragedije u njegovom zivotu. Ne bi li je sacuvao, ozenio se Mojrom koja je bila bogata naslednica. A ona se udala za njega iz ljubavi. Mali Vernon tada nije znao da ce isti problemi mnogo kasnije muciti i njega.

Kada je njegov otac Volter otisao, Mojra se jos vise vezala za malog Vernona neprestano ponavljajuci da je on samo njen i da ga nikad nece pustiti da ode od nje… Medjutim, Vernon je prvo otisao u skolu dolazivsi kuci samo za raspust. Onda su stigle vesti da je otac poginuo. Zbog smanjenih prihoda, on i majka morali su da napuste „Velmosku opatiju“ i da je izdaju drugima. Preselili su se u blizinu majcinog brata Sidnija koga Vernon nije uopste voleo. Sreca je da je on tada isao u skolu i da ga nije puno sretao… Posle je dosao koledz i on se sve vise udaljavao od majke…

Jos iz vremena detinjstva i zivota u „Velmoskoj opatiji“ on vuce poznanstvo sa svojom rodjakom Dzozefinom, komsijom Sebastijanom Levinom, Jevrejinom i malom Nel Vereker…

Godine su prolazile. Dzozefina je izrasla u mladu buntovnu umetnicu koja je prezirala muskarce ali uvek bila „ocarana“ nekim od njih posebno ako je bio „gubitnik“, Levin je nasledio talenat svojih predaka za zgrtanjem novca i bio potajno usput zaljubljen u Dzozefinu, Vernon je ziveo za dan kada ce napuniti 21 godinu i vratiti se u svoju „Velmosku opatiju“… Jos uvek je lutao trazeci smisao svog zivota. Jedino sto je znao bilo je da – mrzi muziku – ali nikome nije mogao da objasni zasto…

Njih troje su prakticno bili neraskidivi. Zavrsili su isti koledz… Izgubili su svaki trag o Nel Vereker… A onda se ona pojavila sasvim slucajno, odrasla i prelepa – ocarala Vernona… Jos nesto se pojavilo u njegovom zivotu istovremeno kad i Nel… Bila je to muzika – muzika koju je prezirao, koju je mrzeo, koja mu je stvarala mucnine… U jednom momentu nije mogao da izbegne odlazak na jedan koncert. Vratio se sa koncerta drugaciji. „Izgledao je osamuceno, kao neko ko je preziveo strasan potres. Prvi utisak pokazivao je da se daljina gde je on trenutno, nije mogla premostiti samo pukim recima…“ Dzozefini i i Sebastijanu objasnio je da je na tom koncertu postao svestan lepote muzike. Bio je suocen sa njom, nije mogao da pobegne. Zastao je i oslusnuo, bas kao sto ga je u detinjstvu savetovala sestra Frensis…

Od tada pa do kraja romana pratimo Vernonovu borbu da stvori svoje remek delo, zadrzi svoju Nel i sacuva u svom vlasnistvu „Velmosku opatiju“…

Uz male uzlete do kraja zivota ce ga sustizati neuspesi… Imace svoju Nel, cija majka je imala ambiciju da je bogato uda. Nel je bila zaljubljena iskreno u Vernona odbijajuci sve druge prosce ali je videla i kako bedno zive njene drugarice koje se nisu bogato udale… pitajuci se „Da li tako izgleda neizbezan kraj? Da li siromastvo ubija ljubav?“… Ona je ubedjena da ce sa njom i Vernonom biti drugacije ali odlaze vencanje iz dana u dan…

Vernon i dalje pise „operu svog zivota“… Napunivsi dvadeset i jednu godinu saznaje da je „Velmoska opatija“ u velikim dugovima i da moze postati njegova tek kad otplati hipoteku. Da bi smanjio troskove koji se gomilaju prinudjen je da nastavi da je izdaje i dalje… i sanja o tome da ce jednog dana zaraditi dovoljno novca i da ce moci da otplati hipoteku…

Nelina majka i dalje im ne da pristanak da ozvanice svoju vezu… dok Nel ne bude sigurna da je to ono sto zeli… a Nel se preterano ne zuri cekajuci da Vernon napravi karijeru… Vreme prolazi, on resava da napusti muziku i prihvati posao koji mu nudi ujak Sidni u njegovoj fabrici misleci da ce tako pre postici uspeh i da ce tako zadovoljiti i Nel i njenu majku… Ali on samo postaje taj koji je nezadovoljan…

U medjuvremenu krecuci se u umetnickim krugovima, Vernon upoznaje Dzejn, mladu opersku pevacicu, doduse stariju od njega desetak godina, ali jako privlacnu, samosvesnu zenu i ubrzo pocinje sve cesce da se vidja sa njom… U pocetku ju je mrzeo jer ga je posle samo pola sata poznanstva poznavala bolje nego sto on sam sebe zna. Rekla mu je:“Zelite da zivite u kuci svojih predaka, da se ozenite zenom koju volite, da se obogatite i postanete veliki kompozitor. Usudjujem se da kazem da cete mozda uspeti u jednoj od tih stvari, i to samo ukoliko joj posvetite celokupnu paznju. Malo je verovatno da cete sve to postici. Zivot nije roman koji mozete kupiti za peni…“

Ona mu nudi resenje i Vernon sa uzasom shvata koliko je ona pravu. On moze da zadrzi „Velmosku opatiju“ ako se bogato ozeni. To ce i uspeti ako dovoljno dugo bude radio za ujka Sidnija. Ozenice jednu od njegovih cerki… On moze imati i Nel Vereker do kraja zivota ako resi da proda „Velmosku opatiju“… On moze imati uspeha i u muzici samo ako prestane da misli o zemaljskim stvarima koje ga opsedaju, o kuci, o Nel… On je uzasnut – nista od toga nece da uradi. Nikada… Vise mu se dopadalo da misli da je zivot bajka i da ce sve vec nekako srediti…

Nel saznaje da se Vernon vidja sa Dzejn i pomalo ljubomorna odlazi kod nje da je upozna. Dzejn joj otvoreno kaze da ce izgubiti Vernona ako ga ne prihvati takvog kakav jeste ali i to da ce ona takva kakva jeste sa njim uvek biti nesrecna imajuci tek tu i tamo trenutke srece…

Vernonova opera je privedena kraju ali Nel se i dalje boji zivota u siromastvu sa njim. Pise mu pismo i trazi od njega da sacekaju jos sest meseci… On odlazi kod Dzejn i razgovarajuci o Nel ona pokusava da ga urazumi i da mu objasni da nije samo ljubav dovoljna… jer su oni sasvim razliciti… Njemu, koji ima duhovnu preokupaciju muzikom je sasvim svejedno kako zivi ali je Nel vezana za spoljni svet, za haljine i izlaske i nije spremna toga da se odrekne zarad ljubavi ziveci samo za njega koji s druge strane zivi za muziku…

Njegov bogati prijatelj Sebastijan resava da finansira njegovu operu „Princeza iz zamka“… On srecan, zuri kuci ali tamo zatice Nelino pismo u kome ga ona obavestava da je resila da se uda za drugog. Ona ga i dalje voli ali ce sa Dzordzom Cetvindom biti bezbedna… On u magnovenju stize do Dzejninog stana i resava da ostane sa njom…

Vernonov zivot se menja iz korena. Pocinje da pije, nezainteresovan je za muziku… Njegova majka moli Dzejn da ga ostavi na miru i da prestane da mu unistava zivot govoreci joj da je ona kriva za sve sto se desava „njenom malom decaku…“ Premijera Vernonove opere je prosla nezapazeno, a zatim izbija rat… Nel Vereker ipak dolazi kod Dzejn u potrazi za Vernonom. Ona ne zna da su njih dvoje zajedno ali ga vec danima ne nalazi kod kuce… Kaze joj da mora da ga moli za oprostaj, da se lose ponela prema njemu i da mora da ga vidi… Vernon se pojavljuje, sve joj oprasta i oni se vencavaju. Nel je postala druga osoba od kako su se vencali „Zracila je prikrivenim sjajem. Mozda je bila tisa nego ranije, pa ipak nekako zivlja. Njih dvoje su bili srecni zajedno, i niko ko bi ih video ne bi u to posumnjao. Cesto su gledali jedno u drugo, i kada su to cinili, moglo se osetiti… nesto je strujalo izmedju njih… tanano, skoro nevidljivo, ali ipak prisutno…“ Vernon kao dobrovoljac odlazi u rat a Nel pocinje da radi kao medicinska sestra u Crvenom Krstu… a onda stize telegram u kome je obavestavaju da je poginuo… i da ce biti sahranjen u Francuskoj.

Nel odlazi u „Velmosku opatiju“ gde ce se sluziti pogrebna misa za Vernona. Kao i njegov otac koji je sahranjen u Juznoj Africi, ni Vernon sada nece pocivati u velikoj porodicnoj grobnici… Svi se okupljaju na sluzbi. Tu su i Dzozefina i Dzejn, Sebastijan, ujak Sidni, Vernonova neutesna majka… Nel saznaje da joj je Vernon testamentom ostavio „Velmosku opatiju“. Uskoro, pritisnuta bolescu i nemoci da izadje na kraj sa troskovima zivota ona odlucuje da uradi dve stvari – da se ipak uda za Dzordza Cetvinda i da proda „Velmosku opatiju“ koja joj je samo donosila probleme sa racunima…

Medjutim, kao i u detektivskim romanima Agate Kristi, tek smo na pola romana kada se desava veliki preokret koji cu vam radi zanimljivosti citanja do kraja ispricati sto krace mogu: „Velmosku opatiju“ ce kupiti bas Dzordz Cetvind i poklonice je Nel kao vencani poklon a mnogo godina kasnije ce se ispostaviti i da Vernon nije poginuo… Greske su tih ratnih godina bile moguce jer je puno ljudi ginulo na frontu… Upao je u zarobljenistvo, uspeo da pobegne preko holandske granice, tu je doziveo saobracajnu nesrecu zbog koje je izgubio pamcenje… Pojavljuje se u Engleskoj mnogo godina kasnije sa drugim identitetom. Ne seca se ni Nel, ni „Velmoske opatije“ a opet se igrom slucaja pojavljuje tamo jednog popodneva kao vozac jednog poslovnog coveka koji dolazi Cetvindu u posetu. On ima nejasan utisak da mu je sve to odnekud poznato a onda je ugledao i Nel… koja je trceci pobegla od njega kada ga je videla… A on nije znao zasto…

Sebastijan i Dzejn ga uskoro pronalaze i malo po malo pokusavaju da mu povrate pamcenje… On odlazi kod Nel i razgovara sa njom… ona mu govori jednu veliku laz zbog koje on resava da je zauvek ostavi svestan da gubi i nju i „Velmosku opatiju“… a sve mu je bilo na dohvat ruke… I Dzejn stize u posetu Nel dajuci joj poslednju sansu da ispravi svoju gresku i da Vernonu prizna da ga je slagala ili ce ga ona uzeti zauvek… Nel, bez obzira na sve ne zeli da Vernona prepusti toj zeni ali ne zeli ni da se odrekne luksuza koji je u pravom smislu reci osetila sa Cetvindom… Igrom slucaja ne stize da se vidi ponovo sa Vernonom i on odlazi sa Dzejn u Rusiju… Prolaze godine i on u pismima Sebastijanu pise koliko je sretan… ali u njemu nema vise duse… on vise ne moze da komponuje… Posle nekoliko godina on i Dzejn vracaju se brodom i na putu dozivljavaju nesrecu… Vernon je stavljen pred poslednje iskusenje u zivotu i opet bira pogresan put…

Genijalna prica o genijalnom coveku koji je do kraja svog zivota ostao veliko dete. Od svih Dzejninih pravaca koje mu je nudila izabrao je onaj poslednji da izgubi sve i da ostane sam sa svojom muzikom i da se suoci sa „Zveri“ od koje je bezao celog zivota ziveci kao kukavica…

pise: Svetlana Andjelic, 14.11.2005. (dopunjeno 27.08.2006.)

Pogledano 729 puta, 1 pregleda danas
Oznake za ovaj tekst još uvek nisu postavljene.

Agatha Christie EX-YU Fan Page

Svetlana Anđelić, pokrenula i održava sajt Agate Kristi za Ex-Yu područje od 01. oktobra 2003. godine

Ostavite komentar

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.

%d bloggers like this: